Agramerska špreha

Izvor: Wikinfo na Hrvatskom jeziku
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Agrámerska špreha (gradska kajkavica zagrebéčkih purgerof): Ovo je skraćeni djelomični izvod iz monografije u tisku (Jen agrámerski slovár, 2013/14.) o zagrebéčkoj velegradskoj kajkavici u poredbi s okolnim satelitskim gradićima: Velka Gorica, Sesvete, Sisek, Petrinja itd. Nakon općeg uvoda o sjevernohrvatskoj kajkavici, najprije se daju novi biogenetski podatci o fizičkom iskonu tih urbanih kajkavaca (1/3 slavenski tip R1a/Eu19 i 2/3 ini neslavenski genomi). Potom se prikazuju neke reliktne inačice kajkavice kao baegnjunska prakajkavica sjevernog Zagorja i kajkavska ikavica (sjev. Istra, Pokupje, Turopolje, Žumberak, Sutla i stara Trešnjevka-Črišnjéfka) - što su jugoslavenski vukovci proglasili novijim čakavsko-kajkavskim križancom, ali obilje predslavenskih arhaizama i nova neslavenska biogenetika govornika upućuju na njezin arhajski iskon, a ovo je nadasve očito za reliktnu ikavsku kajkavicu sjeverne Istre. U 17. stoljeću je takva kajkavska ikavica bila naš prvi kultivirani književni jezik Ozaljskog kruga u doba Zrinskih i Frankopana na većem dijelu Hrvatske od Istre do Drave. Uz česte austrougarske germanizme i zajedničke slavenske izoglose, u kajkavskom leksiku su manjeviše obilno nazočne još i arhajske izoglose spram ranogermansko-gotskog, staropruskog, yatvinskog, perzijskog, indovedskog, etrurskog i baskijskog jezika koje se nalaze također i kod čakavaca, ali su rjeđe ili izostaju u pretežno slavenskoj štokavštini. Iz tih arhaizama je dijelom moguće izvesti važne naznake za predslavenski govor oko antičke Andautonije i Segestike.

Zatim su pobliže razrađeni gradski kajkavci srednje Hrvatske, pa se daje prvi suvisli prikaz reliktne sisečke polukajkavice u izumiranju i dosad najdetaljnija leksička razrada agramerske kajkavice iz središta starog Zagreba s 19.500 riječi u agramersko-štokavsko-engleskom i inverznom rječniku, uz strukovne imenike raznih zanimanja i onomastističke popise domaćih toponima, fitonima, zoonima i asteronima sjeverozapadne Hrvatske, ter stara kajkavska imena zagrebéčkih vulica i tergova. Iako je grad Zagreb dosad naša najveća skupina do 410.000 kajkavaca i polukajkavaca, o zagrebéčkoj purgerskoj kajkavici je izašlo tek par fonetsko-gramatičkih prikaza većinom iz predgradja i okolnih sela, uz jedini skroman leksički popis iz gradskog središta koji nam je tek napravio strani lingvist (T.F. Magner 1966). Starozagrebački rječnik (Agrámerski slovár) je po sastavu većinom paralelan s genomima i sadrži: 2/5 kajkavskih izoglosa, 1/3 su germanizmi, 1/5 predslavenski antički arhaizmi, a ino su novi tehnički internacionalizmi itd. Značajnu zamjenicu kaj i prateće oznake od Slavena imaju samo Slovenci i sjeverni Hrvati, pa neslavenski Yatvingi i stari Prusi, a izmjenjeno kej (kao naš Varaždin) sve dosad još službeno rabe čak 110 milijuna Iranaca, Tadjika i susjednih naroda.

Npr. hibridna sisečka polukajkavica tj. "štokajski" govor u izumiranju je među najsiromašnijim rubno-kajkavskim idiomima pod turkoštokavskim utjecajem iz susjedne Bosne, pa među našim kajkavcima sadrži razmjerno više štokavskih balkanizama i turcizama. To upućuje i na mogući trend degeneracije zagrebéčke kajkavice koja se sada ipak brani novim globalističkim protuudarom spram silom nametnutog vukopisa. Balkanski vukopis zagrebačke administracije i nekih doseljenika je protivan našemu većinskom genomu i kulturnopovjesnoj baštini većine Hrvata, jer to je kreolski pidgin tj. strani kolonialni polujezik nametnut pod vojnopolitičkom prisilom, slično kao engleski, španjolski i ruski u bivšim afroazijskim kolonijama. Dok stariji konformisti zbog sinekura često prihvaćaju tu balkansku kreolizaciju (tzv. "zagrebačka" štokavština), mnoštvo mladih u školama sad već spontano odbijaju učiti taj lažni “materinski” jugojezik kao najomraženiji školski predmet (V. Paar, 2004), uz istodobno znakoviti prihvat brojnih anglizama u vitalni anglokajkavski novogovor naše gradske mladeži. Unatoč otporu starih jugoslavenskih vukovaca na sinekurama, slobodnim demokratskim izborom anglizama naši mladi zapravo time potiskuju nametnute balkanizme, turcizme i germanizme. Uz snažnu podršku kulturnije globalizacije, tom anglizacijom mladi kajkavci intuitivno odbacuju prisilnu balkanizaciju nametnutim vukopisom, što danas obećava novu budućnost staroj hrvatskoj kajkavici.

SUMMARY

Agrámer speaking (urban Kaykavian of Zagreb's autochtons): This is a partial condensed digest of a monograph in press on the urban Kaykavian speech in Zagreb in comparison with the surrounding satellite towns: Velka Gorica, Sesvete, Sisek, Petrinja etc (Jen agrámerski slovár, Old-Croatian Medieval Archidioms, volume 2/2011). New biogenetic analyses proved that only 1/3 of urban Kaykavians are true Slavs of East-European group R1a/Eu19, and 2/3 ones physically descend of Non-Slavic haplogroups; among Croats the West-European type R1b/Eu18 is the most ferquent one in 1/4 to 1/3 Kaykavians descending almost from early Celts. Beside the predominating all-Slavic isoglosses and abundant recent germanisms from former Austrian rule, original Kaykavian glossary includes also numerous pre-Slavic archaisms e.g. Proto-Germanic, Gothic, Old-Prussian, Yatvingian, Old-Persian, Indo-Vedic, Etrurian and Baskian homonyms, being absent in Serbian and therefore during Yugoslavia they were artificially eliminated from the newer SerboCroat standard imposed in Croatia. From these archaisms, a partial indication is offered on the early Pre-Slavic language of Balto-Germanic type spoken in S.W. Pannonia around the ancient local towns Andautonia and Segestica. By the princes Zrinski and Frangipani from 17th century Ikavic Kaykavian was installed from Ozalj town as the first cultural litterate language of Croatian elite; by the recent unitary oppression in Yugoslavia it was rejected, prohibited and replaced by the minoritary Jekavian ‘Vukopis’, marginal in Croatia (7%-10% native speakers only) but the nearest one to Serbian and therefore was imposed as a colonial pidgin there.

This urban Kaykavian with the examples of major Zagreb city and minor satellite towns was now studied in detail. The urban Kaykavians of northern-central Zagreb in 1990ies/2000ies were the largest Kaykavian population in Croatia reaching up to 410,000 users, and their urban speech was the basis of public litterate language of north-western Croatia in 18th-19th cent. Due to a perpetual cultural subversion of Yugoslav unitarists, this essential idiom of Croatian capital so far had no consistent published dictionary, except a minor list annotated by American slavist T.F. Magner (1966). Actual collection resulted by 19,500 urban words of Zagreb Kaykavian in 3 subsequent variants: the relict Agrámer archidiom of medieval origin used by some elders in north-central Zagreb, then a recent mixed Semi-Kaykavian (Štokajski) in other parts of city and suburbs, and the newest third Anglo-Kaykavian variant of younger urban Kaykavians. Zagreb Kaykavian glossary includes 2/5 Slavic isoglosses, 1/3 germanisms, 1/5 ancient pre-Slavic archaisms, and a minor rate of new technical internationalisms. Contrary to Zagreb, the dying Semi-Kaykavian idiom of ancient Sisek is now disappearing; it is a pauperised SE. outpost of Kaykavians under a strong Turkish-Shtokavian pressure from nearby Bosnia, and its last hybrid speakers use many balkanisms and other non-Croatian barbarisms; it is a possible indicator of future degenerating directions in other Kaykavian towns of NW. Croatia.

Proslovne napomene

U novijoj razradi dialektalnih rječnika za najugroženije i najmanje poznate starohrvatske govore, u monografskoj trilogiji “Ranohrvatsko srednjovjeki pradialekti (sv. 1 – 3.), druga knjiga u tisku pod naslovom "Jen agrámerski slovár" većinom obuhvaća staru gradsku kajkavicu Zagreba i okolnih satelitskih gradića (prva knjiga 2005. je o kvarnerskim čakavcima, a buduća treća su štokavski ikavci i iskon hrvatskog jezika). Premda je Zagreb višestoljetna hrvatska metropola i kulturno, upravno i gospodarsko središte sanas s najvećom skupinom do 410.000 sličnih kajkavaca (pola velegrada), vjekovni kajkavski govor većine Zagrepčana bio je u 20. stoljeću vrlo različit od službeno nametnutoga jugoštokavskog standarda (balkanski Vukopis). Zato o tomu u Jugoslaviji nije bilo poželjno previše pisati, jer se ustvari prešutno očekivalo neka ta nepodobna urbana kajkavica čim prije odumre pod vukovskim pritiskom škole, uprave i javnih medija. Stoga o zagrebečkoj urbanoj kajkavici tek odnedavna postoji nekoliko parcialnih gramatičko-fonetskih prikaza (Šojat 1979, Bauer 1991, Šojat i sur. 1998), ali samo jedan jedini manji priručni riječnik oko 900 riječi zagrebečke kajkavice, koje nam je morao popisati strani američki slavist F. Magner (1966). Zbog ideološkog izostanka suvisloga zagrebéčkog riečnika izvorne urbane kajkavice je u zadnjih par desetljeća popisano oko 19.500 zagrebečkih kajkavskih riječi u agramersko-štokavsko-engleskom i inverznom rječniku, uz dodatne strukovne imenike iz raznih domaćih zanimanja, uz popise kajkavskih fitonima, zoonima, toponima, asteronima iz zagrebéčke okolice. Za poredbu su dodani i manji priručni rječnici sesvetske, sisečke i petrinjske polukajkavice u izumiranju.

U tzv. "hrvatskom" jezikoslovlju su dosad uglavnom pobliže popisana i jugoslavisički proučena pretežno narječja bliža novomu književnom standardu, jer se idejno manjeviše uklapaju u srbohrvatski jugojezik ili haški BCS-dijasistem, tj. tipska novštokavština, torlački i kopnena polučakavština. Ini “nepodobni” dialekti koji po arhajskim oznakama nisu uklopivi u takav jugoslavenski dijasustav, ostali su većinom neistraženi ili se tek šturo spominju “između redaka” u fusnotama kao neki netipski križanci pravih jugo-dijalekata, ter su većinom prepušteni neka izumru nepopisani. Kod nas je objavljen niz klasičnih stručnih tekstova o tipskim domaćim dialektima, što su uglavnom uže strukovni radovi iz slavistike, a suvremeni multidisciplinarni pristup dialektima s biogenomskog i etnokulturnog gledišta u njihovu eko-zemljopisnom okružju je dosad rijedak. Nova biogenomika nam dokazuje da prosječni kopneni Hrvati imaju tek oko 1/4 ili 28% slavenske haplogrupe R1a/Eu19, a 72% smo genski neslaveni tj. 45% dinarski I2/Eu7, 12% zapadnokeltski R1b/Eu18 i još ini manji tipovi. S tim je izraziti genomski paralelizam po tipu jata gdje zamalo svi ikavci zapravo tvore hrvatsku genomsku cjelinu I2/Eu7 od Istre do Drine, a ne po zamjenici što-ča-kaj koja više ogovara sve-štokavskoj velikoj Srbiji. Najmanji je udjel slavenskog genoma kod otočnog cakavizma, pa ikavskih kajkavaca i šćakavskih ikavaca, kojih su govori ujedno i najdalje od srbohrvatskog vukopisa i zato su dosad ideološki najmanje proučeni pod embargom.

Spektar glavnih dialekata kod seoskih Hrvata u “trojedinoj kraljevini” iz Austrougarske do 1. svj. rata bio je pred 1 stoljeće: čakavci 1/5 ili 21%, kajkavci 1/3 ili 36%, štokavski ikavci 2/5 ili 45% i jekavci tek 7%. Nakon jednog stoljeća je sad u R.Hrvatskoj omjer izmijenjen: čakavci samo 1/6 ili 12%, kajkavci 1/3 ili 31%, štokavski ikavci 47% i izvorni-seoski jekavci 10%. Dok su kajkavci bili dosta stabilni, čakavci u 20. stoljeću naglo nestaju za polovicu zbog odselidbe i asimilacije, a umjesto njih su narasli štokavci. Pod Austrougarskom se u većini hrvatskih gradova govorilo na sjeveru kajkavski i južnije čakavski ili bar ikavski: danas je preostao samo kajkavski Varaždin, čakavska Rijeka i ikavski Split, dok u inim našim gradovima manjeviše prevladava novi vukovski jugojezik školovanih doseljenika.

Polukajkavica u izumiranju

Na svojemu istočnom rubu se manjeviše osiromašena polukajkavica ili tzv. "štokajski" polujezik još govori u nizu sela i zaselaka između Pitomače i Jesenovca. Dok za petrinjsku polukajkavicu bar postoji manji priručni rječnik tek sa 1.750 riječi (Rizmaul 2003), za Sisak nema ni toga, pa je o sisečkoj urbanoj polukajkavici dosad objavljen samo kraći fonetsko-gramatički osvrt (Hraste 1944). U poredbi sa Zagrebom, ova osiromašena sisečka polukajkavica je ustvari bliža tzv. zagrebačkoj štokavštini (štokajskomu) iz prekosavskog Novog Zagreba, negoli pravoj zagrebečkoj kajkavici. Iz toga slijede 3 glavne osobitosti tig novih osiromašenih govora polukajkavsko-štokajskih gradova: Pod jugoštokavskim pritiskom postupno nestaju mnoge zajedničke općekajkavske značajke u fonetici, osobito kod mlađih govornika: npr. česti su završni tvrdi suglasnici koji su kod inih pravih kajkavaca većinom omekšani (b > p, d > t, g > k, v > f, ž > š), a u pridjevskom komparativu umjesto kajkavskog nastavka –ši češće je –ji, u participu završno –al i –el nerijetko prelazi u –o (išo, reko), pojačane su štokavske palatalizacije, pojavljuju se duži muški jugo-plurali na -ovi i -evi, a naglasak izostaje na kraju i pomiče naprijed pa čak preskače na proklitiku, u rječniku je sve više balkanizama, itd. Zato je ta balkanizirana "štokajska" polukajkavica Novog Zagreba, Dubrave, Siska i sličnih balkaniziranih naselja donedavno kajkavske središnje Hrvatske približni pokazatelj, kako bi nakon buduće dalje balkanizacije izgledala degradirana gradska polukajkavica uz dalje izumiranje u ostaim dijelovima starog Zagreba i u inim kajkavskim gradovima sjeverne Hrvatske.

Slojanje zagrebéčkih kajkavaca

Sredinom 20. stoljeća je manjeviše kajkavski govorilo oko 2/3 ili blizu 300.000 Zagrepčana, pa je to bila najveća skupina naših kajkavaca s razmjerno sličnim govorom. Zbog prirodnog prirasta i novije povećane doselidbe iz cijele Hrvatske i Bosne, kajkavci sada po domaćem govoru u obitelji i privatnom društvu, tvore tek polovicu gradskog pučanstva današnjeg Zagreba s oko 410.000 kajkavaca i polukajkavaca. Ipak je i taj polukajkavski Zagreb kao velegrad još uvijek naša najveća kajkavska aglomeracija s oko 29% svih kajkavskih Hrvata, jer su svi ini kajkavski gradovi sjeverne Hrvatske (Varaždin, Koprivnica, Čakovec itd.) puno manji od Zagreba, a sam Zagreb najviše privlači baš nove kajkavske useljenike iz dialektnog okružja srednje i sjeverne Hrvatske od Kupe do Mure. Starozagrebački rječnik je uglavnom paralelan s genomima srednje Hrvatske i sadrži: 2/5 kajkavskih izoglosa, 1/3 su germanizmi, 1/5 predslavenski antički arhaizmi, a ino su novi tehnički internacionalizmi itd. Na temelju popisanog rječnika s dvadesetak tisuća riječi, dosad se može na prostranom gradskom ozemlju Zagreba u vremenskom slijedu razlučiti najmanje 3 različita kajkavska govora (urbana idioma):

  • a) Najstarija je već pri rubu izumiranja agrámerska ili laškovuličánska prakajkavica kojom još govore u starom središtu i sjeverozapadu Zagreba tek malobrojni starci i bakice između 60 i 90 god. starosti, tek par tisuća njih većinom u obitelji.
  • b) Zagrebéčka polukajkavica ili tzv. "štokajski" tj. polukajkavska koiné je danas najrašireniji domaći govor koji prevladava kod zagrebačkih starosjedilaca u srednjemu i sjeveroyapadnom dijelu Zagreba (sjeverno od Save), pa u Sesvetama i Velkoj Gorici. U Dubravi i Novom Zagrebu južno od Save je sada malo kajkavaca i tu prevladava mješoviti balkanski govor doseljenika, tzv. zagrebačka štokavština.
  • c) Anglokajkavska spika ili anglizirani polukajkavski novogovor (= globalni anglizmi umjesto nametnutih jugo-balkanizama i germanizama) je odnedavna prestižni jezik u većini zagrebačke mladeži i u okolnim satelitskim gradićima, gdje tako privatno govore i pišu na internetu već oko 100.000 mladih izmedju 12 i 30 godina, vidi o tomu još pobliže: Anglokajkavska spika.

Glavni zagrebečki 'štokajski'

To je mješoviti urbani govor zagrebačkih starosjedilaca + kajkavskih doseljenika iz širje okolice Zagreba i sjeverozapadne Hrvatske, koji danas bar povremeno rabi i razumije preko 400.000 Zagrepčana tj. pola Zagreba, što je brojno najveća kajkavska cjelina u Hrvatskoj. Po značajkama je to osiromašena polukajkavska koiné (Magner 1971) s djelomičnim primjesama doseljeničke štokavštine i ikavice u rječniku i gramatičkim oblicima. Od neslavenskih riječi je razmjerno najviše germanizama, pa nešto turcizama, romanizama itd. Ovo je zamalo jedina inačica zagrebačke kajkavice, koja je lingvistički već dijelom razrađena u oskudnoj literaturi o zagrebačkim kajkavcima (Magner 1966, Bauer 1991, Šojat 1971, 1998 itd.), pa se ovdje ne će dalje razmatrati.

Reliktni agrámerski kajkavci

Starogradska laškovuličánska prakajkavica pravih Agrámera: To je najosobitija i najbogatija urbana kajkavica, koja medju gradskim kajkavcima u Hrvatskoj ima sličan iznimni položaj, kao npr. baegnjunska (bednjanska) prakajkavica medju našim ruralnim kajkavcima. Danas je izvorna agramerska kajkavica već pri rubu izumiranja i rabe ju većinom u obitelji ili privatnom društvu tek malobrojni starci i bakice preko 60 god., rodom kroz više naraštaja u starom Zagrebu. Agramerski se danas govori većinom u obitelji pa ga aktivno rabi 3.000 – 5.000 izvornih “Agramera”, a povremeno ili ga bar razumije 15.000 – 20.000 inih starijih Zagrepčana. Očuvan je najviše oko Laške vulice (Stare Vlaške) i Tkalčićeve vulice, tj. približno od crkve Sv. Petra do Gubčeve Zviezde i napose oko stare crkve Sv. Martina. Ta stara agramerska kajkavica u dostupnoj literaturi većinom nije bila suvislo ni pobliže razrađena, osim što poneke djelomične natuknice o njoj bez rječnika spominju Magner (1966) i Šojat (1969-1971), a u leksiku su razmatrani uglavnom samo pripadni noviji germanizmi. Uz niz zajedničkih općekajkavskih osobina, glavne razlikovne značajke agramerske urbane kajkavice koje su rjedje ili skoro nepoznate izvan užeg Zagreba, u poredbi s inim kajkavcima jesu:

  • a) Jedan jedinstveni neutralni naglasak (bez dužine niti kvalitete), podjednak je u većini agramerskih riječi. Spram mladjih inačica zagrebačke kajkavice, tu su znatno brojnije oksitone riječi sa završnim naglaskom.
  • b) Redovna uporaba neodređenoga gramatičkog člana ( jen ) ispred imenice.
  • c) Česta uporaba imenskih deminutiva bez umanjenog značenja.
  • d) Većinom skraćeni suglasnički infinitivi kao supin na –it, -at (bez –ti).
  • e) Poluslavenski leksik s najvećim obiljem germanizama među svim kajkavcima: do 2/5 rječnika.
  • f) Brojni klasični europeizmi za abstraktne, tehničke i administrativne pojmove.
  • g) Brojni predslavenski arhaizmi s indoiranskim, akadskim i baskijskim izoglosama: 1/5 riječi.

Iskon agramerskog govora

Prije se iskon etnogrupa većinom odredjivao iz povijesnih zapisa, a kod nas u Jugoslaviji zbog ideopolitike prvenstveno po tzv. “materinjem” jeziku tj. po ideološki nametnutom vukovskom standardu. Negdje istodobno s jugo-raspadom, nastupa u svijetu i nagli razvoj egzaktije genomike ljudskih populacija, što je u zadnjih desetak godina bitno izmjenilo stvarni povijesni iskon mnogih naroda i logično objasnilo prirodnu nužnost raspada umjetnih panslavenskih imperija kao SFRJ i SSSR. Suvremena je biogenomika nepovratno i jasno potvrdila kako su tzv. “južni Slaveni” (osim slavenske Makedonije i Slovenije) po biokemiji genoma posve različiti od inih pravih Slavena preko Dunava. Kod nas desetak biogenetskih izvješća međunarodnih istraživačkih ekipa o iskonu Hrvata već dosad jasno potvrdjuju već očekivanu – ali ideološki zatajenu činjenicu – da su tek manjina Hrvata biofizički postali od Slavena (grupa R1a/Eu19), u prosjeku tek 1/4 do 1/3 slavenskih genoma a svi ini Hrvati nemaju druge veze sa Slavenima, osim po nametnutom jugojeziku i vojnopolitičkoj prisili da moraju biti Slaveni. Razmjerno najviše slavenskog genoma, do nekih 40%, postoji u Istri i Gorskom Kotaru (i susjednoj Sloveniji) pa taj omjer nigdje kod nas ne prelazi ni pola pučanstva, a na većini otoka južno od Raba ima iznimno niski udjel tek od 6% do 18% slavenskih otočana.

Ako se etimološki spektri i ine jezične značajke starih hrvatskih dialekata nakon tih objetivno-neutralnih genomskih nalaza analiziraju objektivno bez nametnute jugoslavenske dogme, tada se dobiveni jezični rezultati dialekata (izuzev nametnutog standarda) dosta slažu s tim genomima. Najnovije poredbe genoma i domaćeg leksika oko Zagreba isto pokazuju objektivnu sličnost s novom biogenomikom: tek 2/5 izvornoga zagrebačkog leksika (izvan nametnutog vukopisa) su slavenske izoglose, 1/5 su indoiranski homonimi, a ostalih 2/5 su većinom germanizmi + ine neslavenske riječi. Dakle, neslavenske riječi i čudni gramatički oblici u govorima Zagreba i inih nestandardnih dialekata, nisu samo naknadni barbarizmi nakon tzv. tudjinske okupacije, nego je to većinom prvobitna prirodna baština iz predslavenskog iskona tih dialektalnih govornika koji su uglavnom tek u Jugoslaviji pod vukovskom prisilom podpuno slavizirani.

Upitno-odnosna zamjenica "kaj" kojom se kajkavica izdvaja od većine slavenskih govora je nedvojbeno ranijega predslavenskog iskona, jer ju među svim Slavenima imaju samo sjeverni Hrvati i Slovenci. Ranije u srednjovjekoj Europi, uz naše kajkavce su vrlo slične zamjenice kâi, ikai, nikai i nekai obilno postojale i u staromu pruskom i yatvinskom jeziku iz zapadnobaltičke skupine. Nadalje je slična zamjenica "kay" daleko češća kod inih stomilijunskih neslavena u jugozapadnoj Aziji, npr. u staroperzijskom, tadžičkom, nepalskom, bengalskom i srodnim manjim jezicima indoiranske skupine, a u književnom novoperzijskom (farsi) ona i sada službeno glasi "kei" (što) kao u Varaždinu. Takodjer iranski deminutivi imaju naš kajkavski nastavak –ek, uz par tisuća inih sličnih izoglosa (vidi niže). Zato i danas stotine milijuna nepodobnih indoiranskih "kejkavaca" žive po jugozapadnoj Aziji, ali o tomu naši vukovski jugodogmati i poltronski mediji uporno šute.

Kroz mnogobrojne etimološke poredbe iz bogatog rječnika zagrebéčke kajkavice, proizlazi slojevita povijesna struktura reliktnoga agramerskog govora: 1) Baltopanonski substrat s antičkim klasicizmima, 2) Slavenokajkavski superstrat s germanizmima, 3) Vukovsko-štokavski novi adstrat s jugoslavenskim balkanizmima i turcizmima. Na temelju tog rječnika, sukcesivni jezični razvitak u srednjoj Hrvatskoj oko Zagreba i Siska vjerojatno je prošao kroz ove povijesno-govorne faze:

  • a) Prapanonski neidoeuropski govor u predpovijesti do 12. stoljeća pr. Kr.: današnji njegov trag su po stotinjak baskijskih i etrurskih homonima u reliktnoj agramerskoj kajkavici.
  • b) Prapovijesni indobaltički ili predagramerski govor jugozapadne Panonije iz 12.- 1. st. pr.Kr.: agramerska baština iz te rane faze su po više stotina indoiranskih, pruskih i yatvinskih homonima.
  • c) Antički romanobaltski (ranoagramerski) govor oko Andautonije i Segeste, 1.- 10. st. po.Kr., čije su naslijeđe niz latinskih, keltskih, gotskih i inih klasičnih homonima agramerskog govora.
  • d) Slavizirani agrámerski ili starokajkavski od 11.-19.st., kojemu pripada većina agramerskog rječnika.
  • e) Mlađi zagrebéčki polukajkavski (novokajkavska zagrebačka koiné) u 20. stoljeću je nedavno doba osiromašenja gradske kajkavice pod jugobalkanskim ideopolitičkim pritiskom.
  • f) Vukovski "štokajski" pidgin ili zagrebačka štokavština je zadnja faza propadanja već bezličnoga novozagrebačkog govora uglavnom u prekosavskom južnom Zagrebu i Dubravi, gdje dominira balkanska lingua franca.
  • g) Anglokajkavski novogovor u 21. stoljeću je domaći omladinski revival moderne zagrebačke kajkavice protiv nametnutoga balkanskog vukopisa, uz snažnu podršku globalizacije i interneta.

Kajkavski germanizmi

Pod utjecajem jugoslavista je kod nas proširena lažna obmana, kako stari zagrebéčki Agrámeri govore ponjemčenim hibridnim poluslavenskim jezikom i neki ih odnedavna čak smatraju slaviziranom njemačkom manjinom u Hrvatskoj. Temelj toga je što su naši dogmatski Vukovci sve neslavenske riječi i oblike kod Agramera i inih kajkavaca, bez suvislih poredbenih uvida olako i šablonski proglasili germanizmima. Nakon novije poredbene razrade agramerskog leksika i izvornoga govora, nadjen je niz suprotnih pokazatelja protiv takve brzoplete ideološke predrasude:

  • a) Gramatički i fonetski je agramerski urbani govor nedvojbeno kajkavsko-južnoslavenski i brojni neslavenski elementi su tu uglavnom u rječniku.
  • b) Sve brojne neslavenske riječi koje obuhvaćaju do 2/5 tipičnoga agramerskog rječnika, tek su manjim dijelom novovjeki germanizmi iz doba Austrougarske.
  • c) Preko pola tih neslavenskih riječi kod Agrámera uopće nisu austrougarski germanizmi, nego stvarno raniji arhaizmi od asimiliranih starosjedilaca + prednjoazijskih doseljenika: baltički, gotski, ranokeltski, indoiranski, mezopotamski i ini predslavenski arhaizmi koji su još pobliže razradjeni u idućemu donjem poglavlju.

U stvarnomu agrámerskom rječniku izvorne zagrebéčke kajkavice čiji popis sada broji oko 19.500 riječi, tek njih 1/5 ili najviše do 3.500 agramerskih riječi su stvarni novovjeki germanizmi asimilirani u doba austrougarske vlasti, dok u "štokajskom" govoru novijih Zagrepčancof (polukajkavska koiné) ti pravi germanizmi obuhvaćaju tek desetak posto rječnika. Druga polovica svih inih jugoslavističkih tzv. "germanizama" u izvornom govoru autohtonih Zagrebčana su zapravo stariji srednjovjeki arhaizmi gotsko-pragermanskog iskona ili još raniji indoiranizmi itd. U zagrebéčkoj kajkavici se ovi pravi germanizmi najviše rabe za abstraktne, društvene i tehničke pojmove, osobito za obrtnički pribor, pa u administraciji i sl. U okviru agramerskog i sličnih urbano-kajkavskih govora sjeverne i srednje Hrvatske se mogu vremenskim slijedom razlučiti 3 uzastopna sloja raznih germanizama:

  • Srednjovjeki gotski germanizmi su pragermanskog iskona koji su ušli u hrvatsku čakavicu i kajkavicu već odavna prije Austrougarske, još od početka srednjeg vijeka preko rane ostrogotske vlasti i potom asimiliranih Ostrogota medju Hrvatima i Gepida najviše medju kajkavcima: tzv. "Bezjaki" po istraživanju Marijane Gušić (1965).
  • Pravi austrougarski germanizmi asimilirani od 17.- 19. st. tj. do 1. svj. rata, kojih je najviše kod gradskih kajkavaca, manje na kajkavskim selima i u čakavici, a najmanje kod štokavaca i osobito kod jekavaca.
  • Noviji germanizmi Gastarbeitera, uneseni preko kajkavskih povratnika najviše iz Njemačke.

Germanizmi Gastarbeitera

Nakon 1. svj. rata i raspada Austrougarske, tijekom 7 desetljeća Jugoslavije se pod unitarnim srbohrvatskim pritiskom vukoviziranog školstva, javnih medija i jugo-administracije, ranije brojni germanizmi kod kajkavaca i drugdje u Hrvatskoj naglo gube, a zamjenjuju ih nametnuti podobni balkanizmi i turcizmi u većini hrvatskih krajeva, gdje ih izvan turskog dosega nikada nije bilo sve do Jugoslavije. Ovaj ideološki progon i zamjena germanizama je dijelom nastavljena stagnacijom preostalih hrvatsko-kajkavskih germanizama od 1960tih, kada mnogi Hrvati i osobito kajkavci odlaze kao "Gastarbeiteri" na iseljenički rad najviše u Njemačku gdje ponovo trebaju stare germanizme. Nakon jugo-raspada se mnogi od njih zadnjih par desetljeća trajno vraćaju u domovinu, pa sa sobom donose u polukajkavici obilje asimiliranih germanizama. Ovi se urbanizirani povratnici pretežno doseljuju oko Zagreba, osobito u sjeverozapadni dio grada, Sesvete i Velku Goricu, a manje u ine kajkavske gradiće i zavičajna sela. Stoga je u govorima oko Zagreba u zadnjih dvadesetak godina opet vidljiv blagi porast germanizama, iako je sada njihov unos ipak znatno manji od novih globalnih anglizama: vidi Anglokajkavska spika. Pritom je preko ovih Gastarbeitera po Zagrebu iznova obnovljen bar dio starijih agramerskih germanizama, a uneseni su i poneki novi od kojih je npr. poznatiji baušlec (= gradjevinac: iz njem Baustelle). Većina tih obnovljenih zagrebéčkih germanizama preko Gastarbeitera obuhvaćaju razne tehničke i slične praktične pojmove.

Rani gotski germanizmi

Osim obilnih klasicizama iz latinskoga koji se u Zagrebu službeno i javno rabio sve do 1847. (npr. prvi naš tjednik Ephemerides Zagrabienses), od ostalih zapisanih antičkih jezika je u agramerskomu očuvano još stotinjak starogermansko-gotskih izoglosa. Izim manjih pragermanskih zapisa u nordijskim runama, gotski je prvi klasični starogermanski jezik približno istodoban s latinskim, iz kojega je očuvan suvisli leksik s više tisuća riječi i veći tekstovi od kojih je naopširniji gotski prijevod Biblije od biskupa Wulfile. Kod nas je razmjerno najviše sličnih starogermansko-gotskih izoglosa očuvano ponajviše u kajkavici, a manje u primorskoj čakavici. U našem jekavskom standardu tj. u balkanskom vukopisu, starogermansko-gotski arhaizmi skoro posve izostaju, a i noviji austrougarski germanizmi su već rijetki jer su ih vukovci ukinuli, izbacili i većinom zamijenili turcizmima i balkanskim srbizmima. Najvažnije su gotske izoglose u zagrebéčkom rječniku npr. dol (uvala-dolina: got. dal), frizúra (got. frisiaz), hróptat (krkljati: got. hropjan), (da-tako je: gots. ja), lekovìti (medicinski: got. lekinassus), póp (svećenik: got. paps), sérbit (češati se: got. swairban), skúbet (očerupati: got. skiuban), ternák (bodljasto grmlje: got. thaúrna), váhta (straža: got. wahta), váhtat (stražariti: got. wahtwô), vúžgat (zapaliti: got. azgô), vínograt (got. weinagards), vrák (djavo: got. wraks), ...itd.

Hungarizmi i mongolizmi

Hungarizmi tj. magjarske posudjenice su nakon pravih germanizama drugi najčešći neslavenski barbarizmi kod sjevernijih panonskih kajkavaca, koji su već od srednjeg vijeka u doba Arpadovića kroz iduće tisućljeće bili najviše pod Magjarima. Najviše njih oko desetak posto rabe sjeverni kajkavci u Medjimorju, Podravini, dolini Bednje i Varaždinu. Južnije od gorskog niza Strahinščica-Ivanščica-Kalnik, npr. nutarnje Zagorje, Prigorje, Zagreb, Turopolje, Moslavina i Pokupje, brojnost hungarizama kod današnjih kajkavaca je puno manja i nije bitno viša negoli na sjevernom primorju uz Jadran. Glavni su hungarizmi domaćih kajkavaca u Zagebu i okolici npr. orság (država), ómama (baka), ótata (djed), beték (bolest), húncut (huligan), mrcina (lijenčina), lopof (lopov), čižma (= isto), kum itd.

Srednjovjeki mongolizmi

U vezi hungarizama treba još spomenuti i starije srednjovjeke mongolizme kao trag ranih nomadskih provala, kakvih je u Hrvatskoj još najviše očuvano baš u kajkavici. Od tih starih mongolizama se u Zagrebu i okolici rabe kao mnoge obične kajkavske riječi, npr. bajan (bogat-raskošan: mong. bayan), balta (sjekira: mong. balta), bik (mong. bükh), bubenj (mong. bömbör), búbrek (mong. böbgür), čaj (mong. tsay), čajni (mong. tsayny), čiček (čkalj-Arctium: mong. çüçög), den (dan: mong. den), hoblič (blanja: mong. khoble), kip (mong. khüb), krevet (mong. khevter), kusast (mong. khuson), ocet (kvasina: mong. esekh), oroslan (lav: mong. orslan), pocúkrat (zasladiti: mong. tsikhertey), sandala (mong. zandal), terbúh (trbuh: mong. tarbus), ...itd. Naši štokavski jezikoslovci su od širih altajskih izoglosa dosad najviše usporedjivali brojne zapadne turcizme i bliske avarske izoglose, dok su im manje poznati i drugačiji istočni mongolizmi u kajkavici i čakavici dosad uglavnom ostali zanemareni i neistraženi ili su ih pogrešno proglasili turcizmima.

Razni mongolski homonimi se nalaze osobito u Hrvatskom Zagorju i na Kvarneru, a u štokavskim područjima su vrlo rijetki ili posve izostaju. Ove mongolske izoglose danas tvore naše najprostranije leksičke disjunkcije preko cijele Eurazije, od Jadrana i Zagorja pa do daleke Mongolije. Naprotiv su kod nas nakon turskih osvajanja u novom vijeku turkoidne izoglose postale osobito brojne u štokavskim govorima Slavonije, Like, Bosne i Srbije: tako u balkaniziranom novohrvatskom standardu mnoštvo turcizama sada obuhvaćaju oko desetine pravopisnog leksika (u bošnjačkom i do 2/5 leksika), jer su naši vukovci tim podobnim srbobalkanskim turcizmima zamijenili brojne ranije romanizme i germanizme iz "neprijateljske" Njemačke i Italije. Naprotiv su pravi balkanski turcizmi puno rjedji izvan turskog dosega u sjeverozapadnoj kajkavici i sjevernom primorju. Ti mongolizmi sada u Hrvatskoj postupno izumiru zajedno s pripadnim nevukovskim dialektima i pritom ih često potiskuju noviji pravi turcizmi koji su našim vukovskim lingvistima podobniji, "ubavi i milozvučni" zato jer postoje i u bratskomu srpskom jeziku.

Indoiranski arhaizmi Agrámera

Raniji auktori jednosmjerno spominju za agramerski govor zamalo samo germanizme, dok su idejno posve zanemarili skoro podjednaku brojnost starijih indoiranskih arhaizama kod tih Agramera. Dosad je poznato preko 2 tisuće pravih kajkavskih indoiranizama (bez novijih turcizama iz Bosne), a ovdje se navode samo oni posebni kajkavski indoiranizmi kojih nema u Vukovu književnom standardu. O baštinjenim starohrvatskim iranizmima koje su ovamo donesli antički predslavenski Prahrvati, već je u vezi ranohrvatske etnogeneze pisalo više naših auktora kao Čurić (1991), Bauer i surad. (1994), Marčinko (2000), Fureš i sur. (2009), itd. Isti dialektni indoiranizmi se većinom nalaze istodobno u kajkavici i čakavici, a nešto manje njih je i kod šćakavskih ikavaca, a najmanje kod novoštokavskih jekavaca i istočnih ekavaca. Od mnogobrojnih staroistočnih arhaizama dosad još očuvanih u aktivnoj uporabi kajkavaca uključivo Agrámere, ovdje su odabrani samo najtipičniji izraziti primjeri kajkavskih arhaičnih homonima iz prapovijesne hetitske Anatolije, staroindskih Veda, klasične Perzije i toharskog Tarima, a poredbeno uz njih su dodani i slični čakavski primjeri iz Kvarnera (pa u zagradi drugačiji novoštokavski prijevod) po modelu kajkavski (kod Zagreba) / čakavski (Kvarner): staroistočni (štokavski). Kajkavica ukupno sadrži više tisuća takvih arhaizama iz Starog istoka koje je prostorno nemoguće sve obvuhvatiti pa se tu spominju tek glavni tipski primjeri.

Rani prediranski arhaizmi

Izim klasičnih Veda i staroperzijskog, još par stotina predslavenskih arhaizama podjednakog značenja imaju kajkavci iz prastarih izumrlih, tek nedavno proučenih jezika mitanskog i hetitskog, što su najranije zapisani indoeuropski jezici još pred 4 tisućljeća na početku prapovijesti. Novo prediransko iznenađenje kajkavice su najraniji praindoeuropski arhaizmi slični hetitskom prajeziku, a kod nas su najbrojniji u čakavici i kajkavici dok u štokavštini uglavnom izostaju. Danas su iste kao davne hetitske oblikom i smislom iste kajkavske prariječi huda / huda: hetit. huda (zla), kumeki: het. kumeki (hodočasnici), pirga / maća: het. pirga (pjega), pisani / šari: het. pisanni (šaren), šamla / banka: het. shamla (klupa) i vesi / vasi: het. wesi (sela), a hetitskima su još dosta slične kajkavske čabar: het. čabra, dar / dar; het. daruš (poklon), hiža / hiša: het. hišša (kuća), hižak / hišâk het. hišaki (domaći), hrga / harga: het. harga (klada-gromada), hrib / hrib: het. hirib (greben), kača / kaška: het. kaška (zmija), kupica: het. kupatar (čaša), kuruza / hamantur: het. kurusta (krmivo-kukuruz), nahero / vahero: het. nahiri (nakrivo), pihati / pihtat: het. pihasasi (puhati), plahta / lancun: het. pahatar (plahta), pozor / pomnja: het. pazur (pažnja), simo / sim: het. šym (ovamo), trsje / trsi: het. trši (vinograd), zipka / zibela: het. zikša (kolijevka), ...itd.

Indovedski arhaizmi

Sličnih ili jednakih indovedskih arhaizama ranoarijskog iskona kod nas izrazito najviše ima u tzv. bodulskim govorima jadranskih otočana, a nešto manje kod kopnenih čakavaca i sjevernijih kajkavaca najviše u sličnim glagolima (naziv bodul je indovedski: bodyul = pastir). U ranoindskim Vedama i našoj kajkavici ima dvadesetak riječi posve istog oblika i značenja koje su nepoznate književnim štokavcima, a najvažniji su primjeri tih jednakih vedo-kajkavskih ahaizama: iti: ved. iti (ići), hasati / ysti: ved. hasati (jesti), harati / harat: ved. harati (pustošiti), kolati / kolat: ved. kolati (cirkulirati), pelati / pelat: ved. pelati (voditi), plavati / plavat: ved. plavati (ploviti), vali: ved. vali (valovi), vasi / vasi: ved. vasi (naselje) ...itd. Još su razmjerno sličnog oblika u Vedama i kajkavici (+ čakavici) npr. bum-bu-bute / bin-biš-bite: ved. bhumi – bhu – bhuti (ću-će-ćete), blagdan / blaydan: ved. bhagadana (praznik), cukor / cukar: ved. cukra (turski: šećer), ganjek / sklad: ved. ganjaki (nadgrađe-zabat), kušnuti / kušnut: ved. kušyati (poljubiti), lišiti / lišit: ved. lisati, luknja / škulja: ved. lukanya (rupa), lučenje / lućitva: ved. lucitva (odvajanje), megla / kalyg: ved. megha (magla), naraven / naravan: ved. naravah (prirodan), pravica / pravica: ved. pravicar (pravda), risati / risjati: ved. drisati (crtati), sulica / sulica: ved. sulika (koplje), svetak / svetak: ved. švetaka (praznik) i još niz inih.

Iranski arhaizmi Agrámera

Mnogo više od indovedskih je u kajkavici iranskih arhaizama iz stare Perzije, kojima je izrazito najbogatija od svih hrvatskih dialekata još više nego čakavica, a daleko je bogatija iznad štokavštine. To je bogatstvo kajkavskih iranizama povezano s indoiranskim etnonimom Horoathos iz azovskog Tanaisa u 2. i 3. st. Već i samo ime kajkavice je perzijskog iskona (a čakavice indovedskog), jer je ta ista naša zamjenica kay postojala i u staroperzijskom, pa još i danas u tadjičkom jeziku i modernom iranskom standardu farsi ona slično glasi kei (kao u našem Varaždinu). Zato ovu našu kajkavsku zamjenicu ne rabi samo 3 milijuna naših kajkavaca + Slovenci, nego još blizu 19 milijuna u Tadjikistanu i 78 milijuna u Iranu, ili ukupno oko 100 milijuna kejkavaca u Euraziji.

Po obliku i značenju su posve jednaki idući irano-kajkavski arhaizmi kojih nema vukovski standard, a imaju Iranci i kajkavci: npr. babek, bebek, bedâk, če (ako), dekle (djevojka), gaj, hura (perz. hurra), ki, kerber (osinjak), kup, mamek, šamlek, šira (sirutka), tekar, ... itd. Osim inih općehrvatskih iranizama, manjeviše slične specifično kajkavsko-perzijske riječi zajedničkog iskona kojih nemaju jugo-štokavci, još su npr. cujzek / pulić: perz. kuzek (ždrijebe), drač / drača: perz. diraht (bodljasti korov), fiškal / udvetnik: perz. piškar (advokat), gajba / gajba: perz. gaibek (krletka), hasan: perz. hašan (koristan), hlače: perz. halač (hlače), hlačke: perz. halaček (hlačice), jezero: perz. hezare (= 1.000), mišek: perz. mušek (mišić), narda: perz. nard (greda), pajdaš: perz. padaš (sudrug), pohan: perz. pohtan (pržen), pusiti / busiti: perz. busiden (ljubiti), rešt / pržun: perz. gerešt (zatvor), rihtat: perz. rihtan (urediti), rubac / facol: perz. rupak (turski: marama), tutlek: perz. tutek (blesan), ziher / sigûr: perz. zikhar (sigurno), žuhki / zuhak: perz. zuhak (gorak) i još više stotina inih takvih irano-kajkavskih (i sličnih irano-čakavskih) riječi.

Ini staroistočni arhaizmi

Od inih posebnih staroistočnih jezika, kajkavica ima više arhajskih izoglosa još spram izumrloga toharskog jezika iz uvale Tarim u središnjoj Aziji iznad Afganistana, koji je bio najistočniji stari indoeuropski jezik sastavom izmedju ranokeltskoga i ranoslavenskog. Na antičke prostorne dodire starih Tohara i Iranohrvata su već upozorili Heres (1982) i Marčinko (2000), ali bez jezičnih primjera. Neki su takvi primjeri kajkavskih / čakavskih toharizama: česa / česa: tohar. casa (čega), četvero / četirje: toh. ctver (četvorica), cerkva / crikva: toh. tserekwa (crkva-hram), ma: toh. ma (moj), menši / mići: toh. menjki (manji), naš / nas: toh. nas (naš), poklem / potlen: toh. postam (nakon), pervi / parvi: toh. parwe (prvi), pek / pek: toh. päk (pekar), plavati / plavat: toh. plewe (plivati), reči / reći: toh. reki (kazati), spanje / spanje: toh. spänje (spavanje), spim / spin: toh. späm (spavam), tam / tam: toh. täm (ondje), vrana / vrana: toh. wrauna (vrana), ... itd.

Od izumrlih ranoeuropskih jezika je po brojnim iranizmima bio bogat i blizak kajkavici još srednjovjeki staropruski jezik iz zapadnobaltičke grupe, koji je uz ine sličnosti čak imao iste naše kajkavske zamjenice: kai, ikai, nekai, nikai... Novijom masovnom doselidbom neiransko-balkanskih novoštokavaca i prisilnim vukovskim školovanjem se taj iranokajkavski govor starog Zagreba sve više odiranizira i time Zagrepčanci postaju sve dublje kulturno uškopljeni od svoje izvorne indoiranske bašćine. Umjesto toga nam se sve masovnije nameću, za Vukove novoštokavce "ubavi i milozvučni" balkanizmi, turcizmi i ini jugo-primitivizmi u našemu donedavna srednjoeuropskom i sad već pretežno balkaniziranom gradu, osobito u Dubravi i Novom Zagrebu.

Štokajski križani pidgin

Sve do 20. stoljeća na graničnom području kajkavice spram štokavštine uglavnom nije bilo prirodnih prijelaznih govora, koji se počinju umjetno stvarati tek u Jugoslaviji nakon 1. svj. rata pod pritiskom opće srbizacije i nasilnog stvaranja jedinstvenoga srbohrvatskog jezika, osobito u kajkavskim gradovima zbog posrbljenih škola i medija. Noviji izvornokajkavski jezikoslovci takav hibridni polukajkavski pidgin često nazivaju "štokajski" govor, koji se kroz 20. st. lažno podmetao kao jugoslavistički primjer tzv. "kajkavštine", da bi se navodno dokazalo kako i ova samo kao "dijalekat" ipak spada u zajednički okvir jedinstvenoga srbohrvatskog jezika. Glavne su razlike toga lažnog "štokajskog" hibrida od prave izvorne kajkavice (iako formalno još može imati samu zamjenicu kaj):

  • Ima štokavske naglaske gdje izostaje izvorni ( ~ ), a pridolazi nekajkavski uzlazni ( ' ).
  • Naglasci su većinom pomaknuti na početku dužih riječi i čak preskaču na proklitiku.
  • Završni suglasnici nisu umekšani: tu nema b > -p, d > -t, g > -k, z > -s, ž > -š i sl.
  • Ima produžene muške plurale na -ovi i -evi.
  • Posve izostaje kajkavski neodredjeni član (jen) ispred imenica.
  • U leksiku se nalaze istočni srbizmi i ini balkanizmi.

Zagreb: kajkavska glasila

Kajkavski javni mediji djeluju uglavnom iz sjeverozapadne Hrvatske, od Pokupja do Podravine i Medjimorja, a važniji su: časopis "Kaj", Tjedan kajkavske kulture, Zagorski radio Kaj, pa ini polukajkavski s povremenim dialektalnim sadržajima.

Časopis "Kaj"

Tromjesečnik Kaj (časopis za književnost, umjetnost i kulturu) izdaje društvo Kajkavsko spravišče iz Zagreba od 1967. Dosad je izašlo ukupno 35 godišta, a časopis izlazi prema prilikama u 2 - 4 broja godišnje. Objavljuje članke, preglede i rasprave dielom na književnoj štokavštini - ali uz obilje primjera starijih kajkavskih tekstova i recenzije kajkavskih knjiga, te noviju kajkavsku književnost i pjesništvo.

Zagorski radio Kaj

Kajkavski program radija Krapina je glavni takav medij koji je pretežno kajkavski, a uz kraće štokavske viesti je većina ostalog programa u međuvremenu na kajkavici. Od inih radiopostaja, bar kraće kajkavske sadržaje manjeviše svaki dan imaju još radio Varaždin, radio Čakovec, radio Samobor itd.

Zagreb: Radio Sljeme

Gore nabrojeni javni mediji imaju pretežno tj. preko pola kajkavskog sadržaja, a uz njih postoje i drugi, većinom štokavski mediji koji tek manjim dielom tj. ispod 1/4 uz ostalo imaju bar poneke kajkavske sadržaje: Zagrebački radio - Sljeme je lokalna gradska radiopostaja čiji doseg pokriva širju okolicu Zagreba tj. srednju i sjeverozapadnu Hrvatsku, što je i najjača radiostanica koja pokriva većinu kajkavaca. Zato u njihovom sljemenskom programu ima svakog tjedna redovno u četvrtak (a ponekad i češće) kajkavska emisija 'Kajkaviana' koja objavljuje raznolike kulturno-jezične sadržaje o kajkavici i kajkavcima.

Agrámerski primjeri

  • Ne bu išlo!
  • Kaj bum ? - (što da radim?).
  • "Buš pukel?" - "Bum!"
  • "Bumo vidli!" (štokavski: "Vidjet ćemo!")
  • Kaj buš ti, bum pa ja! - (što ćeš ti, to ću i ja!)
  • "Daj mučí !" (štokavski: "Daj zašuti!")
  • "Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu." - Miroslav Krleža
  • Još mnoštvo sličnih primjera tipskih zagrebéčkih uzrečica daje A. Negro: "Agramerski štikleci"

Veći primjerni tekst je agramerski Očenaš (Japanaš) u izgovoru starih Agrámera - zagrebéčkih kajkavaca, kakav inače služi kao opće razumljiva i standardna poredba raznih jezika u europskoj lingvistici (bold = drugi naglas od štokavskog):

  • Agrámerski Očenáš laškovuličánskih bábeka vu cérkve Sv. Martína: “Jápa naš kí si f ’nébe, nek’sesvéte ime tvóje, nek’prihája cesárstvo tvóje, nek’bú vólya tvója kákti na nébe ták pa na zémle. Krúhek naš sakdájni nam dáj dénes ter odpúščaj nam dúge náše, kák mi odpúščamo dužníkom nášim i náj nas fpélati vu skúšnje, nék’nas zbávi od sekíh hudóbah. Z’ Jápom, Sínekom i z’Dúhom svétim, f ’sé véke vekóf, ámen! Svéta Maríja milóšče púna, Góspon s’ tébom, nek’búš blážena med’ ženámi, nek’bú blážen plót od terbúha tvójek, Jézuš-Krístuš! Mámek Bóžji móli za nás, f ’sé véke vekóf, ámen!”

Zagrebečke vulice i placi

Slijedi 297 agramerskih gradskih toponima u Austrougarskoj prije Jugoslavije. Kratice: vu. = vúlica (ulica), pl. = plac (trg), ce. = cesta, kurziv = raniji nazivi iz literature - u 20. stoljeću nepoznati (u zaporkama su za poredbu i donedavni ideološki nazivi iz bivše Jugoslavije). Jedinih desetak gradskih naziva koji su stalni od Austrougarske do danas tj. isti ili bar slični zagrebački toponimi koji ideološki nisu bitno mijenjani kroz 20. stoljeće:

  • Zágreb = Zagreb
  • ‘Ilica = Ilica
  • Jurjavés = Jurjaves
  • Nóva Ves = Nova Ves
  • Káptol = Kaptol
  • Pod Zidom = Pod zidom (Dolac)
  • Plac Sv. Katarine > Katarínski trg
  • Kervávi most > Krvavi Most
  • Láška vulica > Vlaška ulica
  • Splávnica = Splavnica (Dolac)
  • Plac Svetoga Márka > Markov trg
  • Mesárska vulica > Mesnička ulica
  • Benétačka vulica = Mletačka / Grič
  • Pétrinjska vulica > Petrinjska ulica
  • Goli vérh = Goljak ul. / Pantovčak
  • Koledóvčan = Koledovčina / Kozari
  • Črišnjevački plac = Trešnjevački trg
  • Sávska cesta = Savska cesta

Prekrštene vulice u nove

Stare zagrebéčke vulice f’ austriánsko vriéme: 142 toponima (niz ulica iz predgrađa tad još nisu postojale, a nove neizgrađene su označene samo brojem). Ovo je tek sažeti popis, pa treba viditi o tomu još pobliže: Zagrebečke vulice. Od 1. svj. rata do danas je svaki novi režim i po više puta iživljavao svoje ideološke komplekse uzastopnim mijenjanjem imena ulicama i trgovima, kako niže slijedi:

  • Bačvárska vulica = Laginjina
  • Barutánski put = Cvjetna cesta
  • Bíškupova vulica > Póštanska ul. = Opatička
  • Bórongajska cesta = Harambašićeva
  • Bóroševa vulica = Branimirova
  • Bregovíta vulica = Tomićeva / Grič
  • Bubnjárska vulica = Vitezovićeva
  • Buzínska vulica = Veleševečka / Cvjetno
  • Ciglenéčka cesta = Selska cesta
  • Cirkveníca = Donje Svetice (Žajina)
  • Cirkveník = Medveščák (M. Pijade)
  • Dólnja Lesa = Petrovaradinska ul./ Prečko
  • Dómobranska vu. = Szabova
  • Dúga vulica < Šóštarska Ves = Radićeva / Grič
  • Dvajseta vulica = Cankarova / Črnomerec
  • Florijánski put = Zajčeva
  • Gájevec = Mirogojska cesta
  • Gospodárska cesta = Weberova / Šalata
  • Gospódska vulica = Ćirilometodska / Grič
  • Grádčane > Gráčani = Gračanska cesta
  • Henkárska vulica = Visoka / Grič
  • Ilička mítnica = Sv. Duh (P. Miškine)
  • Ivkáncova vulica = Lj. Posavskog (A. Butorac)
  • Jačkovíne = Bolnička ul. / Vrapče
  • Jašióna = Tomašićeva ul.
  • Jávni kólni put = Avenija V. Holjevca
  • Jávorska vulica = Rakovčeva
  • Jélačićeva vulica = Petrićeva (Marinkovićeva)
  • Jelendól = Kosirnikova
  • Jesénovec (selo)= 'Jasenovačka' bre cesta / Dubrava
  • Jezuítska vulica = Habdelićeva
  • Josipov dól = Kukuljevićeva (Radnički dol)
  • Josipovéčka cesta = Nazorova
  • Jozefínska vulica < Med Grabámi = Petrinjska
  • Južna promenáda = Štrosmajerovo šetalište
  • Kámna vulica = Križnog Puta (Kluzova)
  • Kanál (Glavni kanál) = Držićeva
  • Kapucínska vulica = Matoševa / Grič
  • Kárlovečka vulica = Frankopanska
  • Karlstadt-Gasse = Frankopanska (u doba Austrije)
  • Karolínska cesta = autoput Zagreb-Karlovac
  • Kázališna vulica = Demetrova / Grič
  • Klaónička cesta = Bauerova (Krašova)
  • Klesárska vulica = Dalmatinska
  • Kólodvorska mitnica = Hanuševa ul.
  • Kólodvorska vulica = R. Austrije (B. Oreški)
  • Kožárska vulica = Medvedgradska
  • Kúkovićeva vulica = Hebrangova (Kavurića)
  • Kuráltovec = Hondlova / Maksimir
  • Laščinčák > Sájmišna cesta = Heinzelova
  • Láščinska cesta = Petrova ul.
  • Láška mitnica = Nemčićeva ul. (NAMA)
  • Láška Ves > Láška vulica = Vlaška ul.
  • Lepa Vés = Mlinarska ul.
  • Lípna vulica = Hirčeva ul.
  • Lončárska Ves = Preobraženska
  • Máksimirske ledine = Kraljevićeva
  • Mala Vráta = Dverce / Grič
  • Mali Pantovčák = Hercegovačka
  • Marije Valérije (vulica) = Praška
  • Márkova vulica = Brezovačkog / Grič
  • Márofska vulica = Masarykova
  • Martinófka < Martinúška = Miramarska
  • Martinúška > Martinófka = Miramarska
  • Med Grabámi > Kolni put = Trnjanska
  • Međášna vulica = Domjanićeva
  • Mesárska vulica = Mesnička / Grič
  • Mošínskoga vulica = Kovačićeva (I.G.Kovačića)
  • Na Kanálu = Radnička cesta (Đ. Đakovića)
  • Nad Potókom = Tkalčićeva
  • Níkolićeva vulica = Teslina
  • Nóva vulica = Medulićeva
  • Novi Góljak = Kozarčeva
  • ‘Osredek = Kovinska ce. / Podsused
  • Peščeníčka vulica = Zvonimirova (Soc. revolucije)
  • Píckov prolaz = Harmica – Pod zidom
  • Piéšački klánec = Tepečićeva / Grič
  • Písani most = Krvavi Most
  • Plebánuška vulica = Basaričekova
  • Podlazánjek = Gospićka / Ferenčica
  • Póljski put = Vodnikova
  • Póngratzova vulica = Mandićeva
  • Posávje = Vl. Škorpika / Jankomir
  • Póštanska ul. < Bíškupova vulica = Opatička
  • Póštanska c.< Vélka cesta = Dubrava /Prosinačka
  • Predgrád Sava = Sávska cesta
  • Púževa vulica = Jurišićeva
  • Rádišina ul. = Kneza Mislava (Adžijina)
  • Rébar = Sesvetsko Rebro
  • Réinerova vulica = Žerjavićeva (8. maja)
  • Ribárski put = Prisavlje (K. Marksa)
  • Rugvički kanál = Slavonska av. (Beogradska)
  • Rúžična vulica = Kurelčeva
  • Sájmišna cesta < Laščinčák = Heinzelova
  • Sámoborski kolodvor = Žajeva (ul. A. Žaje)
  • Sámostanska vulica = Varšavska
  • Sávska mitnica = Crnatkova ul.
  • Sélščina = Selčinska ul. / Sesvete
  • Sjémenišna vulica = Vraniczanijeva / Grič
  • Sjeverna promenáda = Vrazovo šetalište
  • Spójna cesta = Filipovićeva
  • Srédnja cesta = Slovenska
  • Súdnička vulica = Amruševa
  • Sveúčilišne stube = Žakmardijeve stube
  • Svilárska vulica = Preradovićeva
  • Sv. Ivana (vulica) = Sinkovićeva / N. Ves
  • Šíroki Breg = Novakova / Šalata
  • Škólska cesta = Starotrnjanska (Škrnjugova)
  • Šóštarska Ves > Dúga vulica = Radićeva / Grič
  • Štájerska cesta = Aleja Bologne
  • Šténglice = Skalinska ul. / Grič
  • Tesárska vulica = Berislavićeva
  • Topólnica = Mandlova ul. / Dubrava
  • Trínajsta vulica = Šenoina
  • Térnjanska mitnica = Andreisova (Boračka)
  • Térnjanska vulica < Med Grabámi = Trnjanska
  • Téržna vulica = Hatzova ('8. maja')
  • Tvórnička vulica = Klaićeva
  • Varaždínska cesta = Vukovarska (Proleterska)
  • Vároška Ves = Ilica (najranije davno ime)
  • Vélka cesta > Póštanska = Prosinačka /Dubrava
  • Verbérka = Planinska ul. / Volovčica
  • Vídova cesta = Vrančićeva
  • Viéčnička vulica = Kuševićeva / Grič
  • Virovítka = Kozari put
  • Vitézovićeva vulica = Draškovićeva
  • Vojníčka cesta = Trenkova (8. maja)
  • Vrabčánska cesta = Pasančeva / Vrapče
  • Vrtlárska vu. = Palmotićeva
  • Wallachen-Gasse = Vlaška ulica (u doba Austrije)
  • Wienergasse = Maksimirska ul. (u Austriji)
  • Zádarska cesta = Ljubljanska avenija
  • Základna vulica = Bogovićeva
  • Závojna vu. = Skalinska / Grič
  • Zeleni Briég = Rockfellerova
  • Zredíšće (stratište) = Dubravkin put
  • Želézna cesta = F. Andrašeca (Duganđićeva)
  • Železničárska vulica = Jakićeva / Maksimir
  • Želéznička vulica = Jagićeva ul.

Bibliografija

  • Bauer, I. 1991: Zagreb Kajkavian (a summary of distinctive characteristics). Medieval & Renaissance texts & studies, General Linguistics 31/1, State University of New York at Binghamton.
  • Bauer, A. i surad. 1994: Tko su i odakle Hrvati (revizija etnogeneze). Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, 2. izdanje, 104 str., Zagreb.
  • Bilić, J.& Ivanković, H. 2006: Zagrebački leksikon, knj. 1 - 2. Leksikografski zavod, Zagreb, 604 + 656 str.
  • Brnčić, Ivan 2013: Purgerski rječnik (700 riječi), Zagreb, 59 str.
  • Ćurić, M.N. 1991: Staroiransko podrijetlo Hrvata. Autorska naklada, Zagreb 142 str.
  • Deželić, V. 1901: Iz njemačkog Zagreba. Zagreb.
  • Dobronić, L. 1951: Topografija zemljišnih posjeda zagrebačkih biskupa prema ispravi kralja Emerika iz godine 1201. Rad JAZU 283, Zagreb.
  • Dobronić, L. 1988: Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas. 3. izdanje, Zagreb.
  • Dobronić, L. 2003: Stari “vijenac” sela oko Zagreba. Muzej grada Zagreba, 197 str.
  • D. Feletar, G. Ledić, A. Šir 1997: Kajkaviana Croatica (Hrvatska kajkavska riječ). Muzej Međimurja, 37 str., Čakovec.
  • Funda Ž. 2004: Mala kajkavska gramatika (temeljine). Varaždin, 59 str.
  • Fureš, R. i sur. 2009: Podrijetlo Hrvata. Muži zagorskog srca, Zabok, 144 str.
  • Gregl Z., Ružić I., Švab M., Težak D. 1994: Zagrebačke ulice. Zadro, Zagreb, 317 str.
  • Herkov, Z. 1957: Ime grada Zagreba u prošlosti. Zagreb.
  • Horvat, R. 1942: Prošlost grada Zagreba. Zagreb.
  • Hraste, M. 1944: O govoru grada Siska. Jubilarno izvješće državne realne gimnazije p. 59-65, Sisak.
  • Ivšić, S. 1937: Jezik Hrvata kajkavaca. Ljetopis JAZU 48, Zagreb.
  • JAZU / HAZU 1984-2005: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – P), I – X. Zavod za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2500 str, Zagreb.
  • A. Jembrih, R. Fureš: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornici simpozija 2002-2006). Zabok-Krapina 2006.
  • Jembrih, A. 2004: Napuchenye za horvatzki prav chteti y piszati. Slovotiszka Kralyevszka Mudroskupchina Vugerszka, Budim 1808 (reprint: Zagreb 2004).
  • KalyaNaraman, S. 2009: Kulturne veze Sarasvata i Hrvata od neolita do metalnog doba. Zbornik: Podrijetlo Hrvata, str. 70-72, Muži zagorskog srca, Zabok.
  • Krampuš I.& Karaman I. 1975: Tisućljetni Zagreb. Zagreb.
  • Lipljin, T. 2002: Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Garestin, Varaždin, 1284 str.
  • Lončarić, M. 1996: Kajkavsko narječje. Školska knjiga, Zagreb, 198 str.
  • Lončarić, M. 1990: Kaj jučer i danas, ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini (s kartom narječja i bibliografijom).: Zrinski, Čakovec.
  • Lovrić A.Ž., Rac M., Horvat M.H. 2006: Agrámerski slovár i rani iskon zagrebéčke kajkavice. Zbornik: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, str. 381-391, Muži zagorskog srca, Zabok.
  • Lovrić, A.Ž.& Rac, M. 2011: Indoiranski arhaizmi Starog istoka u kajkavskom leksiku. Zbornik simpozija KAJ, Krapina 2007-2010, Muži zagorskog srca (u tisku), Zabok.
  • Lovrić A.Ž., Mileković M.H., Rac M., Negro A. 2011: Purgerska špreha zagrebéčka, sisečka i petrinjska (Jen agrámerski slovár). Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti knj. 2 (u tisku), 850 str., Zagreb.
  • Magner, T.F. 1966: A Zagreb Kajkavian dialect. Pennsylvania State University, Studies 18: 1-112.
  • Magner, F. 1971: Kajkavian Koiné. Symbolae in honorem Georgii Y. Shevelov p. 309-316, München.
  • Marčinko, M. 2000: Indoiransko podrijetlo Hrvata. Naklada Jurčić, knj. 19, 488 str., Zagreb.
  • Nasidze I., Schadlich H., Stoneking M. 2003: Haplotypes from the Caucasus, Turkey and Iran for nine Y-str loci. Forensic Sci. Int. 137: 85-93.
  • Nasidze I.& al. (17 koautora), 2004: Mitochondrial DNA and Y-Chromosome variation in the Caucasus. Ann. Human Genet. 68: 205-221.
  • Nasidze I., Quinque D., Ozturk M., Bendukidze N., Stoneking M. 2005: MtDNA and Y-Chromosome variation in Kurdish groups. Annals of Human Genetics, 69: 401-412.
  • Negro, A. 2004-2005: Agramerski štikleci, I. – V. Komunalni vjesnik, Zagreb.
  • Rožić, V. 1893-1894: Kajkavski dijalekat u Prigorju. Rad JAZU 115: 68-136, 116: 113-174, 118: 55-115, Zagreb.
  • Sabljak, T. 2001: Rječnik hrvatskoga žargona. VBZ – Lexica 1, Zagreb, 376 str.
  • Sokol, V. 1986: Panonija između 400-te i 800-te godine. Zbornik: 40 godina arheoloških istraživanja sjeverozapadne Hrvatske, Zagreb.
  • Šojat, A. 1969-1971: Kratki navuk jezičnice horvatske (Jezik stare kajkavske književnosti). Kaj 1969: 3-4, 5, 7-8, 10, 12; 1970: 2, 3-4, 10; 1971: 10, 11. Kajkavsko spravišče, Zagreb.
  • Šojat, A. 1979: O zagrebačkom kajkavskom govoru. Rasprave zavoda za jezik 4/5: 125-134, Zagreb.
  • Šojat A. i surad. 1998: Zagrebački kaj (govor grada i prigradskih naselja). Institut za hrvatski jezik, Zagreb, 217 str.
  • Tkalčić, I.K.& Laszovski, E. (edit.) 1873-1941: Monumenta Episcopatus Zagrabiensis (Povijestni spomenici Zagrebačke biskupije), sv. I.-VIII. Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license mostly from WikiSlavia.