Hrvatski jezik

Izvor: Wikinfo na Hrvatskom jeziku
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Hrvatski jezik (antički starogrčki: Horoathon logos = govor Horvata; izvornohrvatski pismeni nazivi: glagoljsko-ranočakavski: Gan-Hartje, staročakavski: harvâška zaýk, novije polučakavski: harvaški zajik, kajkav. horvátski jezik, bosanski: `rvacki jezik) je pretežito južnoslavenski tj. ispravnije jugozapadno-slavenski jezik. Naš klasični tj. pravi hrvatski jezik su u izvornom obliku približno od 1650.- 1918. i 1939.- 1945., pa dijelom 1990.- 2000. rabili najprvo pučani Hrvatske i Hrvati u Bosni i Hercegovini, ter dio hrvatskog iseljeništva uglavnom u obje Amerike i austrijskom Gradišću. Najveća prekomorska zajednica hrvatskih i poluhrvatskih govornika izvan domovine danas živi u Južnoj Americi, s oko pola miliuna govornih Hrvata najviše u Čileu i Argentini, gdje većinom govore starohrvatsko-polučakavski (slično Gradišću) i najveći poluhrvatski grad izvan domovine je tamo Antofagasta.

Summary

Croatian language (hrvatski jezik) is a standardized southwest Slavic language, spoken by Croats, principally in Croatia, Bosnia and Herzegovina, the Serbian province of Vojvodina and other neighbouring countries, and partly by the emigrated Croats in both Americas and Australia. Standard and literary Croatian is now based on the central dialect, Shtokavian (Štokavian). The other dialects spoken by Croats are northwestern Kajkavian (1/3 or 31%), and southwestern Chakavian (Čakavian, 12%).

Vernacular texts in the Chakavian dialect first appeared in the 13th century, and Šćakavian texts appeared a century later. Standardization began in the period sometimes called "Baroque Slavism" in the first half of the 17th century, while some authors date it back to the end of 15th century when Zrinski and Frangipani princes officially applied the first public Croatian. The modern Neo-Shtokavian standard in Croatia appeared from 1890, and it was officially imposed in Yugoslavia from 1918. Croatian is written in Gaj's Latin alphabet.

Povijesni uvid

Hrvatski jezik je već stoljećima ključna odrednica hrvatskoga narodnog bitka i zato su u njemu i oko njega uporno nametane tolike brojne podvale, kakvih nema u nijednomu inom pogledu hrvatske kulture. Hrvatski javnouporabni jezik nakon god. 1890. dosad pretežito ima osnovicu na jekavskom izgovoru štokavskog narječja tek s manjim utjecajem srednjovjeke čakavice i sjeverozapadne kajkavice: Ove su u Hrvatskoj prevladavale još negdje do god 1850. i manjim dielom do 1918, dok je kod Hrvata u Bosni tada još prevladavala šćakavska ikavica.

U pisanju se danas uglavnom rabi hrvatska inačica rimske abecede. Do 16. stoljeća se izvorni hrvatski pretežito pisao hrvatskom uglatom glagoljicom, koja je mjestimice npr. u Istri i na sjevernojadranskim otocima ostala u gradjanskoj javnoj uporabi do 18. st., a samo u glagoljaškoj liturgiji i nedavno sve do 20. stoljeća (kod franjevaca-trećoredaca još do dandanas). Zatim hrvatska pučka književnost manjeviše slična izvorno-hrvatskom pravopisu (pretežito u rimskoj abecedi), na kopnu postoji više od pet ranijih stoljeća, a na Kvarnerskim otocima na glagoljici već od 13. stoljeća.

Lažni iskon hrvatskog

Donedavni hrvatski standardni jezik trebao bi biti neprekinuti izdanak više od 900-godišnje književnosti djelomice pisane glagoljicom, koji je isprva u srednjem vijeku bio u 2/3 pretežito čakavski (od mora do Kupe i Vrbasa), a na ostalomu hrvatskom srednjovjekom etnoprostoru istočnije većinom šćakavski (i tek nakon Turaka štokavski). Medjutim, po jugo-partijskoj direktivi je u 20. stoljeću, zbog jugo-bratstva i srbohrvatskog jedinstva unatrag odredjeno kako zakašnjela hrvatska "varijanta" našega zajedničkog jugojezika u srednjem vijeku mora potjecati iz "hrvatske redakcije crkvenoslavenskog jezika", za koju namjenu je u Zagrebu osnovan i Staroslavenski institut.

Poslušni jugo-jezičari koji su to proveli i stručno oblikovali, za nagradu su partijski proglašeni akademicima, a nad inima nepokornim je izvršena odmazda: njih četvorica najupornijih zastupnika izvornohrvatskog jezika u Jugoslaviji su fizički likvidirani, a još ostalih desetak su strpani u kaznene robije, ili dielom u političke ludnice. Ta tzv. "hrvatska redakcija crkvenoslavenskog jezika" je za srednji vijek uglavnom oblikovana krivotvorbom unatrag većine glagoljičnih tekstova pri njihovom priepisu na latinicu za neupućene, tako što su pritom tekstove podobni jugojezičari ujedno preradili i "protumačili" neka budu što sličniji zajedničkomu crkvenoslavenskom.

Uz ine takve krivotvorbe, najjasniji primjer ovoga je poznata Bašćanska ploča oko god. 1105, koja je za neupućene (bez znanja glagoljice) navodno pisana "crkvenoslavenski", - iako su na njoj stvarno upisane jedva 2 posebne crkvenoslavenske rieči: iže (= tko) i az (ja: ali u kvarnerskoj čakavici je to dosad jas). Svih inih 13 redaka te ploče iz 12. stoljeća je doista pisano običnim čakavskim riečima koje su se sve do 20. stoljeća redovno rabile na otoku Krku, - ali su ih Vukovi jugoslavisti (iz neznanja ili namjerno) proglasili "crkvenoslavenskima". Iste crkvenoslavenske nesmislice se uporno ponavljaju i u tzv. "Hrvatskoj" Wikipediji gdje je cenzurom dosad zabranjeno drukčije pisati. Objektivnom poredbom je posve jasno, kako stvarni glagoljski tekstovi i jugoslavenski vukopis uopće nisu slični niti ne pripadaju istom jeziku (izim na najširoj općeslavenskoj razini), ali to podobni jugoslavisti sve dosad prisilom i zabranama uporno nastoje prikriti.

Najstariji ranohrvatski

Najraniji kraći glagoljski zapisi na starohrvatskoj glagoljici su službeno poznati nakon 10. stoljeća, iako je glagoljični tekst na crkvi u Plominu radiodatiran već iz 7. stoljeća, - ali ga dogmatski jugoslavisti ideološki ne priznaju zato što su po njima glagoljicu smislili tek Ćiril i Metod, a toliko stoljeća prije kojih su ikakvi glagoljski zapisi "nemogući".

Prije pismene dokumentacije je ipak, osobito kod nekih starijih indoeuropskih naroda bar dielom očuvan i njihov raniji prajezik usmenom predajom kroz pučke legende i epove, kao što su npr. ranoindske Vede, pa starogrčka Iliada i Odiseia, ter nordijske Sage i ini slični. Takva baština postoji i od ranih Hrvata, gdje se jako arhaičnim poluslavensko-ranočakavskim jezikom nižu naša pradavna zbivanja izmedju 4. i 13. stoljeća: Medju ovima je razmjerno najstariji i najobsežniji rani epski ciklus "Veyske Povede" s 11 dosad očuvanih arhajskih legenda iz Kvarnera, gdje je od svih najveća hrvatska (i slavenska) epska legenda pod naslovom "Crveni bojovnici iz Harezma".

Jezično je u tim našim najranijim epskim legendama nadasve značajno kako je u njihovu arhajskom rječniku oko 1/4 neromansko-predslavenskih rieči, a od inih slavenskih je jedva njih 4% sličnih novijemu srbijanskom rečniku. Uz ine ranogramatičke osebujnosti (obilni duali itd.), očito je tadanji ranohrvatski već bio osobiti samosvojan jezik još prije crkvenoslavenskog, s kojim je bio u istodobnoj paralelnoj uporabi kao naš izvorni pučki jezik. Zbog svega toga, unitarni jugoslavisti su te nepodobne ranohrvatske legende na neprikladnom preranom jeziku ideološki odbacili, a njihovi zapisivači i objavljitelji su proganjani i na razne načine onemogućavani.

Prvotisak i reformacija

Sve do 15. stoljeća su se uglavnom kraći hrvatski tekstovi bilježili klesanjem ili rukopisnim priepisima većinom na glagoljici, od kojih su razmjerno najveći bili Zakon Vinodolski 1288., Istarski razvod 1325. i Verbanske štatuti (statut grada Vrbnika) god. 1388. Ubrzo nakon Gutenbergovog pronalaza tiska, god. 1493 je otisnuta na hrvatskom jeziku i glagoljicom prva hrvatska knjiga Kosinjski misal (Misal po zakonu rimskoga dvora) i zatim još niz inih većinom vjerskih knjiga.

Pritom je za razvitak srednjovjekoga hrvatskog jezika posredno bila važna i reformacija u 16. stoljeću, kada je na pučkomu hrvatskom otisnut niz uglavnom vjerskih knjiga, a kao odgovor na to je odonda i Katolička crkva obilnije izdavala knjige na hrvatskom kako bi tu suzbili reformaciju. Hrvatski protestantski pisci u doba reformacije posebno su važni za našu dialektalnu lingvistiku. Tako su Stipan Konzul Istrian, Antun Dalmatin, Juraj Juričić i Juraj Cvečić u 16. stoljeću bili prvi poznati književnici koji su svoja djela većinom objavili na prijelaznoj kajkavskoj ikavici, što je dalje nastavio i razvio Ozaljski književni krug Zrinskih i Frankopana u 17. stoljeću.

U razdoblju od 1561. do 1563. hrvatska tiskara u Urachu tiskala je ukupno oko 25.000 primjeraka knjiga na hrvatskom (glagoljicom, latinicom i bosančicom), pa na talijanskom i slovenskom jeziku. Od toga broja većina ili oko 19.000 tiskano je na hrvatskom čemu treba pridodati broj tiskanih u preostale dvije godine (1564. i 1565.) za koje nema preciznijih podataka, a vjerojatno iznosi oko 4.000 primjeraka. Nakon prestanka rada Uraške tiskare Konzul i Dalmatin izdali su Regensburgu Postilu u dva dijela čija naklada nije poznata. Od hrvatskih izdanja do 1564. bilo je sveukupno po računima, razdijeljeno 14.407 komada, a o Jurjevu iste godine u Urachu je preostalo 6.013 primjeraka. Izdanja Uraške tiskare, po njihovom sadržaju, možemo podijeliti na: Probni listovi, Početnice i abecedariji, Sveto pismo, Poučni spisi, Propoviedi, Teološke razprave, Priručnici.

Zrinsko-frankopanski jezik

Odkad su u 16./17. stoljeću plemići Zrinski i Frankopani postali hrvatskim banovima, nastala je i neodložna potreba za oblikovanjem prvog službenoga i javnouporabnog domaćeg jezika diljem njihove Hrvatske Banovine, koji bi se u manjeviše sličnim oblicima rabio u banovinskoj upravi, školstvu, književnosti i inim javnim djelatnostima od Istre i Kvarnera preko srednje Hrvatske sve do Medjimurja i Podravine, tj. u svim područjima i pokrajinama kojima su tada vladali Zrinski i Frankopani. Tako se onda već iz praktične nužde, do 17. st. razvio prvi Zrinsko-Frankopanski polustandard hrvatskog jezika, pa se već tiskaju prvi jezični priručnici i višejezični rječnici: npr. najveći Gazophylacium (2.000 stranica sa 40.000 rieči) i više inih manjih.

Njihov izbor osnovice je tada većinom bila Kajkavska ikavica, kakva se onda i dielom do danas govorila u sjevernoj Istri, Pokupju, Turopolju i dolini Sutle. To je u sveukupnoj hrvatskoj poviesti nedvojbeno bio najbolji mogući izbor dialektne osnovice standarda, jer je većinom ujedinjavao u kulturno-jezičnu cjelinu najbrojnije štokavske ikavce (sada oko 45%), kajkavce (31%) i čakavce (tada oko 20% - sad 12%), pa su izvan toga izostali samo jekavci (onda tek 7%). Sve do danas takvom kajkavskom ikavicom još uviek slično govori oko 8% Hrvata, od Buzeta duž Kupe do Sutle.

Medjutim su nakon Zrinsko-frankopanske urote, njihovim glavosjekom u Bečkom Novom Mestu (Wiener-Neustadt) od god 1671. Zrinski i Frankopani uglavnom uništeni. Time je bar dielom kasnije zapečaćena i dalja sudbina njihova najidealnijeg hrvatskog standarda. Odonda je izrazito osebujan i nezamjenjivi ikavsko-kajkavski jezik Hrvatske opet postupno klizio silaznom putanjom razpada, sve do današnjega nejasnog stanja maglovitog javnog polujezika u klupku više sličnih štokavskih jugo-standarda bez dugoročnih perspektiva. Nakon toga najboljeg medjudialektnog polustandarda, hrvatski jezik u javnosti se opet razpada na glavne dialekte, pa potom do 19. stoljeća kroz sjeverozapadnu Hrvatsku (uključivo i Zagreb) uglavnom službeno prevladava javno-uporabna kajkavica, a u Dalmaciji i Slavoniji većinom štokavska ikavica.

Novije jugo-manipulacije

Kritična ugroza i zatorba pravoga izvornohrvatskog jezika počinje u drugoj polovici 19. st., odkad ga kao ključnu odrednicu hrvatskoga narodnog bitka, postupno razaraju ne samo okolna "slavenska braća" nego podjednako iznutra i domaći poluhrvatski petokolonaši, svojim fantazijama najprije o promašenom ilirstvu, pa o sveslavenstvu i konačno ujedinjenoj Jugoslaviji (gdje je dotad višestoljetni izvornohrvatski jezik kulturno uništen, balkaniziran i praktično zabranjen).

Prvo su hrvatski kulturni izdajnici od Bečkog dogovora 1850, najprije preuzeli usmjerbu hrvatskoga u ujedinjeni srbohrvatski jugojezik tj. hibridni pidgin kao novonametnuti polujezični križanac kakav ranije dotad nije postojao. Naivnim Hrvatima je tada obećano kako će ubuduće navodno pisati, učiti i govoriti visoko-civiliziranim jezikom stare dubrovačke književnosti, od koje nam potom dosad nije ostalo ni početno "D": kao novi jugo-standard nam je kroz 20. stoljeće silom nametnut drugi i primitivni čobanski polujezik iz balkanskih Bileća. Taj Vukopis je u Europi jedinstven slučaj, da se jezična osnova nacionalnog standarda nalazi podalje izvan države (Bileća), što je inače pojava poznata iz bivših afroazijskih kolonija (zato jer je i Hrvatska u Jugoslaviji zapravo bila velikosrbska kolonija). Poviestnu dugotrajnost i današnju promašenost hrvatskog jezika je jasno i jezgrovito oblikovao doayen hrvatskog jezikoslovlja, prof.dr. Bulcsu Laszlo 1996:

"Kratko i jezgrovito rečeno: prošlost je jezika hrvatskoga sjajna, sadašnjost mračna, budućnost neizvjestna... U djelima se (ranijih) književnika zrcali pravo biće jezika hrvatskoga, pravopisa i porabe jezične. Sve je to obrazbeno blago u XX. st. odvrženo i poslano u ropotarnicu poviesti... Budući nam je izvorni književni izraz hrvatski iz mozga bez traga izpran, ... unatoč mnogostoljetnoj svojoj poviesti, hrvatski je jezik danas lišen prošlosti." Po toj usmjerbi kulturno-jezične dekroatizacije, najprije je ban Khuen Hedervary od 1891 počeo s uvodjenjem po Vuku Karadžiću toga srbohrvatskog jezičnog bastarda u hrvatsko školstvo. Zatim je s propasti Austrougarske, od 1918. višestoljetni izvornohrvatski jezik u Jugoslaviji praktički u stvarnosti ukinut i zabranjen, pa se odonda u javnosti, školstvu i kulturi silom nameće novostvoreni srbohrvatski jugojezik.

Dielom je u Banovini Hrvatskoj od 1939. i osobito u ND Hrvatskoj do 1945., pokušana obnova izvornohrvatskog jezika odprije 1918, ali je nakon rata 1945.- 1990. sve to opet jugopartija ukinula i zabranila. Nakon jugo-razpada od 1991.- 2011, u obnovljenoj neovisnoj Hrvatskoj tek pod formalnim imenom "hrvatski jezik" je opet mlako i djelomično pokušano donekle obnoviti nekakav poluizvorni hrvatski, ali je dosad i to uglavnom propalo: Domaći neokomunisti (SDP) koji se 2011 vraćaju na vlast, od travnja 2011. i formalnim dekretom opet ukidaju dosadašnju skromnu poluobnovu hrvatskoga i praktično nas ubuduće vraćaju na srbohrvatski jugojezik s unitarnim Novosadskim pravopisom. Glavni zatornici izvornohrvatskog jezika, nakon Vuka Karadžića su npr. bili Khuen Hedervary, Djuro Daničić, Stipe Šuvar, Željko Jovanović i još niz inih kulturnih jugo-unitarista. Novijoj balkanizaciji i srbizaciji hrvatskog, uz ino sad objektivno još pridonose i brojni hrvatski izbjeglice i doseljenici iz Bosne i Vojvodine koji su tamo u školi morali učiti na srbskomu, a svojim izjašnjenjem kao Hrvati sad pogrješno tvrde da time automatski govore hrvatski - iako su im oblici većinom srbski.

Izvornohrvatski / srbohrvatski

Od najranijih glagoljičnih početaka pa negdje sve do god. 1850, prosječni javnogovorni jezik na današnjem ozemlju Hrvatske je kroz najmanje pola tisućljeća bio približno izmedju čakavice i slovenskog jezika, tj. dosta daleko od polurazumljivoga srbijanskog. Zbog novijih manipulacija, pritisaka i ucjena je današnji hrvatski jezik već manjeviše uništen i razoren, što naši izdajnički vukovci eufemistički prikrivaju tzv. "jezičkim razvojem". Većina tzv. hrvatskih književnika u 20. st. ustvari su vukopisci koji uglavnom više niti ne pišu izvornohrvatski, nego manjeviše srbohrvatskim jugojezikom. Dosad sve rjedji izvornohrvatski književnici iz 20. stoljeća bili su npr. Ksaver Šandor Gjalski, Slavko Kolar, Mile Budak, Mato Marčinko, Stjepko Težak, Ivo Škarić, a od danas živih i djelatnih npr. Bulczu Laszlo, Marijan Horvat-Mileković, Marijan Krmpotić, Branko Petener i još par inih.

Pravi izvornohrvatski jezik sve do 18. stoljeća ustvari nije ni pripadao naknadno postavljenoj srbohrvatskoj skupini tj. novosmišljenom "srednjejužnoslavenskom dijasistemu", - nego zapravo izvornoj skupini jugozapadnih slavenskih jezika gdje spadaju slovenski, kajkavica, čakavica i raniji šćakavski. Pritom je donedavni izvornohrvatski javni jezik (npr. zrinsko-frankopanski i reformacija) bio približno na sredini izmedju čakavice i slovenskoga, a tek od kraja 19. st. je javnogovorni poluhrvatski vukopis zbog buduće Jugoslavije (tj. velike Srbije) silom prebačen u novosmišljenu srbohrvatsku podskupinu i preko nje u Balkanski Sprachbund. Glavne i temeljne razlike izmedju novijega izvornohrvatskog jezika i balkaniziranoga srbohrvatskog jugojezika jesu iduće: balkanizmi i srbo-turcizmi u rječniku, progon euro-latinizama, balkansko fonetsko pisanje, prebačaj čestica unatrag, nametanje nepovratnih glagola, dadakanje bez infinitiva, izostanak početnih i završnih suglasnika.

Balkanizmi i srboturcizmi

Sve do 1. svj. rata je za izvorni hrvatski spram inih južnih Slavena tipičan izostanak sada brojnih balkanizama, turcizama, iztočnih srbizama i sličnih izvanhrvatskih barbarizama nametnutih tek pod Jugoslavijom, koje od 20. st. "upražnjavaju" naši vukopisci i balkanizirani pučani, ali ne izvornohrvatski književnici: npr. "šećer" (tur. šeker) > starohrv. slador, "čarapa" (çorap) > nazuvka ili bječva, "dućan" (dukkan) > prodavaona i trgovina, "kula" (kule) > utvrda i toranj, ...itd. Vidi o tomu još pobliže s mnoštvom primjera: Posuđenice u hrvatskom.

Progon euro-latinizama

Umjesto novonametnutih srbo-turcizama, donedavno su u hrvatskom bili obilno nazočni zapadni euro-latinizmi i to zato, jer je u Hrvatskoj (pored Vatikana) baš latinski preko jednog tisućljeća tj. od stoljeća sedmog pa sve do god. 1847. bio službeni javni jezik ne samo u crkvi nego i inače: npr. do sredine 19. st. je latinski rad Sabora, latinske objave zakona, naše prve novine latinski (Ephemerides Zagrabienses), ...itd. Zato se donedavna izvornohrvatski bitno razlikovao od većine inih slavenskih jezika baš tim obiljem latinizama: slično kao što se npr. rumunjski jako razlikuje od inih romanskih jezika po obilju slavizama. Većina izvornohrvatskih latinizama pod Jugoslavijom nakon 1918. je izbačena i zamijenjena balkanizmima i srbo-turcizmima, a najviše u zloglasno doba balkanskog jugo-ministra Stipe Šuvara 1970tih godina. Ovom istrjebljenju i zamjeni latinizama su još podosta pridonesli i naši bosanski doseljenici, iako formalni rimokatolici koji uglavnom nemaju pojma o latinskom, jer su odrasli u aziatskom ozračju araboturske kulture u Bosni što prenose u Hrvatsku.

Fonetsko/korjensko pisanje

Poput mnoštva raznih europskih pa i većine slavenskih jezika, za razliku od inih afroazijskih i balkanskih jezika, tako se isto i izvorni kultivirani hrvatski od srednjovjekih početaka sve do 1918. i kraće od 1939.- 1945. izvorno pisao korienski. Zatim nam je tek u 20. st. novije fonetsko pisanje po uzoru na Balkanski Sprachbund naknadno nametnuto vojnopolitičkom prisilom pod Jugoslavijom, da bi se umjetno i nasilno takodjer kroz jezik provelo srbohrvatsko bratstvo-jedinstvo i Hrvate kulturno prebacilo na Balkan.

Prebačaj čestica unatrag

Za izvornohrvatski izgovor i pisanje je stoljećima bilo svojstveno stavljati pomoćne čestice ispred osnovne pripadne rieči: npr. se-, će-, bi- u izvornom hrvatskomu su do 19. st. uglavnom stajale ispred pripadnog glagola, dok ih jugoistočni jezici na Balkanu (Balkanski Sprachbund) uključivo srbski, crnogorski, bošnjački i macedonski obično stavljaju iza glagola, - a to isto je naknadno kroz novosadski Vukopis pod Jugoslavijom nametnuto i u novijoj Hrvatskoj.

Nepovratni glagoli

Za jugoistočni Balkanski Sprachbund uključivo srbo-bosanski je takodjer vrlo značajno ukidanje većine izvorno povratnih glagola i njihovo naknadno pretvaranje u čudne i ranije u Hrvatskoj nepoznate nepovatne glagole, što se odnedavna naveliko nameće u balkanizirani i izobličeni lažnohrvatski jezik: npr. šetati se sa... > šetati (koga ?), odmarati se > odmarati (koga ?), leći se > leći (koga ?), ...itd.

Dadakanje bez infinitiva

Za cijeli balkanski Sprachbund jugoistočne Europe je zajednički znakovit nestanak infinitiva i njegove zamjene inim opisnim konstrukcijama sa da..., da..., poznatim kao tzv. "dadakanje", što je izrazito u novogrčkom (dhimotiki), albanskom, rumunjskom, bugarskom, macedonskom, pa dijelom u bosanskom, srbskom i novohrvatskom vukopisu. Naprotiv u izvornohrvatskom do 1918. (i 1939-45.) umjesto tih balkaniziranih da-složenica redovno i često stoji glagolski infinitiv. Vukovski jugoslavisti nam lažno izmišljaju kako je taj hrvatski infinitiv navodno usvojen naknadno iz njemačkog i talijanskoga, - iako se sličan nalazi već puno ranije i u glagoljskim tekstovima, pa je očito bio izvorno svojstven ranohrvatskom jeziku još odavno prije novoizmišljenoga srbohrvatskog.

Gutanje početka i kraja

Takodjer je za cieli baklanski Sprachbund jugoistočne Europe od novogrčkog dhimotiki do srbijanskoga, vrlo značajno tzv. "gutanje" početka i kraja mnogih riječi tj. izbačaj i neizgovor početnih i nadasve raznih završnih suglasnika. Takvi su brojni primjeri nove nehrvatske balkanizacije krnjih završetaka u južnoslavenskom kontekstu npr. vol > vo' stol > sto', sokol > soko', večer > veče', jučer > juče', takodjer > takođe', odmah > odma', rekoh > reko', odoh > odo', ...itd.

Drugi je česti slučaj nehrvatske balkanizacije izostavljanje početnoga h- uglavnom pod utjecajem Turaka, kojima se nakon srednjeg vijeka tako izgubilo početno (h-) što su zatim osvajanjem nametnuli inim balkanskim jezicima: npr. `rđa (izvorno: hrdja), `rana (hrana), `uditi (huditi = škoditi), ...itd. Najabsurdniji primjer toga su balkanizirani (H)rvati koji čak progutaju i poturčeni početak svoga narodnog imena kao `Rvat, `Rvacka, `rvacki - čega nema nijedan ini europski narod, jer su inače nemogući i nezamislivi `Rbi (Srbi), `Usi (Rusi), `Ojče (Deutsche), `Ransé (Français) i tomu slični.

Razlike izvorni / Vukov hrvatski

Klasični ili pravi izvornohrvatski do 1890. (uključivo gradišćanski i doba 1939.-45.) se od Vukovoga novog poluhrvatskog ( ilihrvaćanskog) razmjerno duboko razlikuju kao dva drugačija jezika, približno na sličnoj razini kao npr. u Europi češki / slovački, ruski / bjeloruski, švedski / norveški, njemački / nizozemski, španjolski / katalonski i slični jezični parovi. Iako nam naši zlonamjerni vukovci podvaljuju kako su starohrvatski do 1890. i jugohrvatski vukopis od 1918. navodno vrlo slični tj. jedan isti jezik, - to je naprosto ideopolitička laž bez veze sa stvarnošću. Da nije tako ne bi trebalo stvarno prevoditi tj. jezično krivotvoriti klasične hrvatske pisce kao Šenou, Gjalskog, Kumičića i slične u nizu lažiranih naknadnih izdanja iz 20. stoljeća pod Jugoslavijom. Izim čak do 10.000 manjeviše različitih riječi (usp. pobliže V. Brodnjak 1991., Ž. Šikić 2010. i dijelom ovdje Tudjice u hrvatskom jeziku), - glavne su ine načelne medjujezične razlike izmedju izvornoga starohrvatskog do 1890. (+ 1939.- 1945.) i lažiranoga Vukovog jugohrvatskog od 1918. vidljive kroz iduća pravila:

  • 1. U izvornom pravomu hrvatskom uglavnom ne postoje balkanski uzlazni jugonaglasi.
  • 2. U izvornohrvatskom većinom postoji naglasna tilda ( ~ ), kakve nikad nema u Vukovu jugohrvatskom.
  • 3. U izvornohrvatskom je naglasak dužih riječi većinom na predzadnjem slogu, nerijetko i na zadnjemu pri kraju oksitonih riječi (npr. kao francuski), - čega nikad nema u Vukovu jugohrvatskom.
  • 4. U Vukovu jugohrvatskom naglasak je većinom pomaknut na početak dužih riječi i nerijetko još prebačen naprijed na odvojenu proklitiku, - čega nikad nema u izvornohrvatskom.
  • 5. U Vukovu jugohrvatskom postoji novo turkoidno slovo i glas "" koje je nepostojeće i nepoznato u ranijemu izvornohrvatskom.
  • 6. U izvornohrvatskom načelno nema bitnih izgovornih niti slovnih razlika izmedju novijih Vukovih slova tj. glasova "Đ" i "Dž", pa se izvorno oni pišu kao jedinstveno Gj, što se rabi i za strane riječi, - a polumeki izgovor toga je sličan kao za istočnoslavensko (Дзь) tj. približno kao "dzj".
  • 7. Izvornohrvatski na početku i kraju riječi uglavnom dobro čuva i izgovara slovo - glas "H", koji se u Vukovom jugohrvatskom često na početku i većinom na kraju proguta i izostaje.
  • 8. U izvornohrvatskomu uglavnom ne postoji Vukov balkanski oblik glagolskog aorista (kratko-prošlo vrijeme), pa se on izražava klasičnim perfektom - nasuprot postojećemu produženom imperfektu.
  • 9. Nasuprot Vukovu jugohrvatskom, u izvornohrvatskom ne postoji opisno balkansko dadakanje umjesto infinitiva, koji se izvorno uvijek rabi gdjegod je moguće umjesto opisnih konstrukcija.
  • 10. Pomoćne čestice se, će, bi i slične uz glagole, u izvornohrvatskom stoje uvijek ispred pripadnog glagola, a u Vukovu jugohrvatskom su iza glagola.
  • 11. U izvornohrvatskomu načelno uglavnom ne postoje brojni jugo-turcizmi kao u Vukovu jugohrvatskom (jedina dopustiva i stara iznimka je rakija: turs. raki). Osim 'rakije', još su prihvatljivi i posebni nazivi za turko-islamske pojmove, većinom iz arabskoga. Inače npr. turs. "dućan" > hrv. prodavaona, "šećer" > hr. slador, "čarapa" > hr. nazuvka (ili bičva), "zanat" > hr. obrt, "kula" > hr. utvrda/toranj, ... itd.
  • 12. Najviše je gramatičkih razlika u mnogim nastavcima izvornohrvatski / Vukov srbohrvatski (što je dosad prešućivano i zanemareno) npr.:
    • 12a) Vukov deminutiv na -če, plural -ad / izvornohrv. -ić, pl. -ići
    • 12b) Muška zanimanja: hrv. -ar ili -ač / srb. -džija
    • 12c) Ženska zanimanja: hrv. -rica / srb. -rka ** (doktorica / doktorka,...)
    • 12d) Muški dativ-lokativ: hrv. -omu / srb. -ome
    • 12e) Muški instrumental: hrv. -om / srb. -em (putom/putem, mužom/mužem itd.)
    • 12f) Posvojni pridjevi: hrv. -ov,-ova,-ovo / srb. -ev,-eva,-evo
    • 12g) Glagolske imenice: hrv. -ba, -e / srb. -enje, -njenje
    • 12h) Glagolski infinitivi: hrv. -ati, -irati / srb. -isati, -ovati

Dakle, gornje ponovo - ukratko sažeto:

  • Pravi izvornohrvatski ima: srednje Gj, uvijek izgovor H, ima naglas ~ i završni oksitoni naglas + nastavci -ba, -uće, -rica, -ov(a), -irati; - Ali nema: , ne uzlazni naglas, nenaglašene proklitike, ne dadakanje, nema turcizme i ne: -če, -ad, -rka, -ev(a), -ome, -ija, -njenje, -ovati, -isati.
  • Vukov novi jugohrvatski ima: glas/slovo , uzlazne naglaske, naglašene proklitike, opisno dadakanje, manjeviše turcizme + nastavci: -če, -ad, -rka, -ev(a), -ome, -ija, -njenje, -ovati, -isati; - Ali većinom nema: srednje Gj, rijetko H (na kraju), bez naglasa ~, bez oksitonih naglasa na kraju i ne nastavke: -ba, -rica, -irati.

Opći zaključak

Za razumievanje naših ranohrvatskih tekstova na glagoljici, Slovencima i Gradišćanskim Hrvatima, pa otočnim "Bodulima" i zagorskim kajkavcima uglavnom ne trebaju prijevodi niti rječnici jer većinom odmah razumiju te ranohrvatske izvornike. Naprotiv je našim otudjenim i vukoviziranim tj. jezično posrbljenim gradjanima za razumjevanje izvornohrvatskih tekstova prije 16. stoljeća neizbježan prijevod ili bar starohrvatski rječnik - jer srednjovjeki izvornohrvatski i današnji tzv. "hrvatski" tj. srbohrvatski vukopis više nemaju zamalo nikakve medjusobne veze: Današnji je tzv. "hrvatski" kao pokvareni engleski u Irskoj ili Indiji. Nakon Bečkog "dogovora" i jugo-'prisajedinjenja' od 1918. se dosad u Hrvatskoj objektivno i stvarno već piše većinom zapadnosrpski (vlaško-srbojekavski), kakvim od rodjenja ne govori 90% Hrvata (46% ikavci + 31% kajkavci + 12% čakavci), nego ga nauče "pod moraš" tek od škole.

Vukovskim nasiljem u Jugoslaviji, sve Srbima nepoznate starohrvatske i predslavenske riječi su nam ukinute i izbačene kao "ustaške novotvorbe" (zapravo: praustaške ?) i zamjenjene ijekaviziranim srbizmima i turcizmima, do 1. svj. rata nepoznatih u hrvatskomu. Blizu 70% rječnika nam je izmijenjeno i tzv. novi "hrvatski" je izjednačen s govorom pravoslavnih Vlaha u BiH, a posve različit od ranijeg pravoga hrvatskog do sredine 19. stoljeća. Povrh toga su dubrovački pisci, Šenoa, Kumičić i ini bez pitanja i dozvole lažno pretiskani na krivotvoreni vukopis i tim falsifikatima su jezično drogirani cijeli naraštaji učenika i čitatelja. Tako je u Jugoslaviji presječen tisućljetni kontinuitet hrvatskog jezičnog razvitka i to nije tek formalno pitanje pravopisa, nego i šireg masakra većine hrvatskog rječnika: samo formalnom primjenom korienskog pravopisa to bi postao tek "srbokorjenski".

Prije Jugoslavije su većina Hrvata bili razni ikavci (3/5) i kajkavci 1/3, a jedva 7% jekavci (Slunj, Konjic, Stolac, Dubrovnik i Boka). Zato je sada čak i slovenski po rječniku postao ipak bliži donedavnom hrvatskom od toga "našeg" vukopisa. Kad bi hrvatski kraljevi ustali iz groba i progovorili, oni bi nas smatrali Srbima, a vukovizirani 'Hrvati' ne bi ih uopće razumjeli. Ovo je već katastrofično stanje jezične anarhije i nametanja tudjega kolonijalnog jezika, a glavno žarište tog mnoštva srboidnih balkanizama u Hrvatskoj je dosad isti jugo-jezik iz javnih medija. Taj jezični salto-mortale i propast izvornog jezika je naš najteži nacionalni poraz nakon gubitka države 1102. Narod bez svoga jezika je bezglavi polunarod i njegova država samo privremena tampon-tvorba koja će ovakva kad-tad nestati. To je jasno predvidio i Pavao Štoos još u doba Bečkog dogovora: "Vre i svoj jezik zabit Horvâti, hote ter drugi narod postáti !"

Literatura

  • BRODNJAK, V. 1991: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Školske novine, 632 str., Zagreb.
  • CIPRA, F.& KLAIĆ, B. 1942: Hrvatski pravopis. Hrvatska sveučilišna naklada, pretisak Zagreb 1992. [1]
  • ESIH, I. 1941: Hrvatski pravopisni rječnik za pravilnost i čistoću hrvatskog jezika, Zagreb.
  • GUBERINA, P. i KRSTIĆ, K. 1940: Razlike izmedju hrvatskoga i srpskog književnog jezika. Matica Hrvatska, Zagreb, 218 str. (pretisak: Mainz 1977).
  • HORVAT-MILEKOVIĆ i sur. 1998: Kajkavska ikavica, nesudjeni hrvatski standard? Hrvatski književni list 32: str. 38, Karlovac-Zagreb.
  • KRMPOTIĆ, M. 2001: Hrvatski jezični priručnik. Kloštar-Ivanić, Agapa.
  • KRSTIĆ, K. 1942: Povijesni put hrvatskoga književnog jezika. Hrvatska revija 15 / 8: 412-420, Zagreb.
  • LASZLO, B. 1996: Jezik hrvatski u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zbornik "Hrvatski uspjeh kroz zajedništvo", dio V: str. 5 - 7, INTERCON Zagreb.
  • SAKAČ, S.K. 1999: Slavistika i Hrvati (Hrvati i filološko-etnički pansrbizam). Hrvatsko slovo V/198: str. 5, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
  • SAMARDŽIJA, M. 1993: Jezični purizam u NDH (savjeti hrvatskoga državnog ureda za jezik). Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 150 str.
  • ŠKARIĆ, I. 2001: Kakav pravopis (između fonetike i fonologie). Govor 16/1: 33 - 64, Zagreb.
  • VANČIK, B. 1990: Otkrića o hrvatskom jeziku. Ognjište 1: 73 - 79, Karlovac - Zagreb.
  • VANČIK B. 1996: Javnouporabni hrvatski jezik. Ognjište 7: 87-94, Karlovac-Zagreb.

Poveznice

Referenca

Almost original compilation from diverse sources, available by GNU-license.