Psihologor Kampor/Rab

Izvor: Wikinfo na Hrvatskom jeziku
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Psihologor Kampor/Rab ("Psihijatrijska bolnica" Rab): Masovne zloporabe psihiatrije za kažnjavanje ideoloških i političkih disidenata su danas najčešće u kopnenoj Kini pod nazivom "ankang". U bivšoj komunističkoj Jugoslaviji za vrijeme Titova režima, slični psihologori su dielom kopirani iz SSSR-a (Staljinove "psyhuške"), a nakon Titove smrti su ovi psihozatvori većinom vraćeni u svoje redovne medicinske svrhe kao prave psihiatrijske bolnice. Prije smrti prvoga hrvatskog predsjednika F. Tudjmana, donesen je licemjerni zakon o tzv. "zaštiti" umobolnih osoba koji je uglavnom kopija sličnih Staljinovih i kineskih zakona. Stoga su u dosadašnjem desetljeću opet počele nove povećane zloporabe psihiatrije protiv nepodobnih disidenata uz obnovu 3 jugoslavenska psihozatvora (Kampor, Lopača i Vrapče). Sad su u Hrvatskoj opet oko 1/5 lažnih političkih "bolesnika" u tim psiho-zatvorima osuđeni kao 'ideološki ludjaci' tj. politički disidenti i ine idejno nepodobne osobe, uključivo npr. pravnike koji su se u lažnoj 'demokraciji' usudili kritizirati nedavnoga hrvatskog predsjednika, ili neke mlade ljude čija je sudbina tamo uništena samo zbog stavljanja ustaške kape ili zidnih grafita desno-nacionalnog sadržaja. U sadanjoj Hrvatskoj su manjeviše aktivna 3 glavna psihozatvora za nametanje liberalne 'političke korektnosti' preko toksičnih psiho-droga za brisanje disidentskih osobnosti: najgori psihologor Kampor, najveće zagrebačko Vrapče i manji psiho-zatvor Lopača kod Rijeke.

Abstract

Psycho-lager Kampor (psychiatric camp-prison on Rab island): Croatia partly inherited the communist traditions of USSR and Yugoslavia for ideological punishing of political dissidents in psychiatric prisons. So the biggest Croatian madhouse „Vrapče“ at Zagreb ('Psychiatric clinics Vrapče') partly encloses also ideological prisoners, and the worst European madhouse is the big psycho-lager Kampor on Rab island ('Psychiatric hospital Rab'), similar to Stalin's „psyhushkas“ and recent Chinese ankangs. The torturings, intoxicating and raping there are recently the usual practices.

Povijest logora Kampor

Psihijatrijska bolnica Rab leži u naselju Kampor, oko 5 km zapadno od grada Raba. Zauzima prostor od 124.000 m2 uz dva hektara parka sa sadjenim borovima. Talijani su u 2. svj. ratu 1941/43. na zapadu otoka Raba uz Kamporsku dragu (Valle di Campora) osnovali konclogor u kojem je boravilo oko 15.000 logoraša ili ili prosječno oko 1.200 mjesečno, uglavnom Hrvata, Slovenaca i nešto Židova. Od toga je ondje smrtno zaglavilo 5.756 robijaša (Hrvata i Slovenaca) po navodima T.Draguna 2010. Dovršenje 10 novih logorskih paviljona prekinuto je kapitulacijom Italije 1943. godine, a kasnije su dijelom dovršeni i prenamijenjeni za buduću umobolnicu. Prvi su bolesnici u pratnji bolničara dopremljeni 1. lipnja 1955. brodom iz Rijeke: 18 bolesnika iz Popovače i 21 bolesnik iz Vrapča. Ispočetka su se za te bolesnike brinuli glavni bolničar i 3 bolničara za radnu terapiju. Kao sporedne djelatnosti uvedeno je vođenje ekonomije i zanatskih radionica. Prva namjenski adaptirana zgrada imala je 50 kreveta, a od svibnja 1957. godine dr. Petar Draganov postaje ravnateljem ove bolnice i dovršava izgradnju do listopada 1962. U prvih 5 godina postojanja Bolnice se broj bolesnika četverostruko veći. Nakon Domovinskog rata, od 1997. godine je Bolnica Kampor prelazi u vlasništvu Primorsko-goranske županije. Danas se Psihijatrijska bolnica Rab sastoji od 2 službe i 4 odjela, koji imaju 480 kreveta i zapošljava 243 osoblja.

Zloporabe psihologora Rab

Psihologor Kampor na otoku Rabu je nastao je tiekom 2. svj. rata i u početku je to bio običan sabirni logor talianskih fašista koji su tada uz ine otoke vladali i Rabom. Sad je to najstrašnije psiho-mučilište Europe: Dok su susjedni konclogori Goli i Grgur raspušteni i zatvoreni nakon 1980tih, jedini psihologor Kampor iz doba jugo-komunizma radi i dalje kroz punih 70 godina, jer je nastavio gutati žrtve psihostaljinizma od 1941. pa sve do danas. Nastao je tiekom 2. svj. rata i u početku je to bio običan sabirni logor talianskih fašista koji su tada uz ine otoke vladali i Rabom. U 2. svjetskom ratu su otok Rab zauzeli Talijani, pa su u Kamporu izgradili poznati kažnjenički logor Campora, u kojemu su mučili i ubijali Hrvate, Slovence i ine nepodobne osobe iz Istre, Kvarnera i Dalmacije. U njemu je ukupno boravilo oko 15.000 logoraša ili prosječno oko 1.200 mjesečno, a od toga je ondje smrtno zaglavilo 5.756 robijaša po navodima T.Draguna 2010.

Nakon rata taj logor nije posve zatvoren, nego je od pedesetih godina pretvoren u psihiatrijsku bolnicu, ali je ubrzo u Titovom režimu dijelom zlorabljen u kombinaciji sa susjednim logorom Goli otok, kao psihologor protiv političkih disidenata tj. za zatvaranje i mučenje tzv. političkih 'ludjaka' ili idejnih disidenata po ugledu na Staljinove psyhuške. Nakon Titove smrti, do devedesetih je ponovo vraćen u redovnu medicinsku uporabu psihiatrijske bolnice, ali nakon Tudjmanove smrti od 1999, s novim lievo-liberalnim režimom vlasti, opet je do danas postao glavni psihologor za kazneno "liečenje" političkih disidenata i desnih nacionalista tj. za prisilno farmako-kemijsko mijenjanje njihove disidentske svijesti. Njegovo je glavno psiho-mučilište i čistilište za hrvatske "političke ludjake" zloglasni odjel pod nazivom "PAIS", rezerviran za takove stigmatizirane zatvorenike. Psihologor Kampor je danas u Europi razmjerno najsličniji najgorem sovjetskom psihologoru Kazan i današnjim psihologorima iz sustava Ankang u Kini. Najgorji europski psihologor Kampor na Rabu se bezuvjetno mora čim prije raspustiti i likvidirati, odnosno: Tu bi bilo prikladno mjesto za "logorovanje" dijela naše zlokobne psihomafije i inih s njima umreženih kriminalaca, za opomenu i primjer inim psihiatrima i mladjim naraštajima da više nikada ne čine ono što nam već desetljećima radi naša psihomafija u lažnoj jugo-hrvatskoj demagogiji.

Kampor je danas najbolje utvrđeni i neprobojni psihologor u Europi: Da s tim mučilištem nešto nije u redu, sad već odaje i njegov novi vanjski izgled, jer je odnedavna kao i prvotno u ratu, ponovo opkoljen visokim žičanim barierama s promatračnicama, reflektorima i video-kamerama bez mogućnosti pristupa. Time se očito razlikuje od većine inih psihijatrija Europe, pa više sliči na modernizirani Dachau ili Treblinku. Po dostupnim neslužbenim pokazateljima, samo nakon god. 2000, kroz psiho-logor Kampor su kao 'politički ludjaci' prošlo najmanje 11 osoba, od čega je bar jedna tamo izgubila život, a ini su tu ideološki osudjeni na 'obradu' iz bezveznih razloga, npr. zbog uličnih grafita, ustaške kape i sl. Glavni dodatni prihod tamošnjih mučitelja od kojih je najgori zvan "Dr. Mengele", jesu kemijski eksperimenti novih otrovnih psihofarmaka na robijašima za strane farmaceutske multikompanije. Od desetak ideološki nepodobnih 'ludjaka' koji su proteklog desetljeća tamo kemijski 'preodgajani', najstrašniji slučaj nakon mengelovskih eksperimenata je tu smrtna likvidacija nepodobnoga hrvatskog branitelja Roberta Cara (vidi niže). Vidi još pobliže o paklu Kampora: 'Sodoma i Gomora' u psihologoru Kampor na Rabu.

Tehnologija psihologora

Kod nas postoji već dugotrajna 90-godišnja tradicija ideološkog zatvaranja nepodobnih disidenata u ludnice: takve zloupotrebe psihijatrije u jugo-komunizmu je javno pobliže dokumentirao Tomislav Krsmanović (1988), a odnedavna u novoj demagoškoj Hrvatskoj npr. T. Dragun (2008, 2010), T. Pensa (2009) i dr. Početni odabir mogućih kandidata za disidentske psihologore većinom vrši tajna politička policija, npr. u zemljama iz bivše Jugoslavije to je bila zloglasna UDBA i njeni sljednici, a u zemljama bivšeg SSSR-to su službenici bivšeg KGB-a. Nakon raspada Jugoslavije je djelatnost UDBe smanjena, ali još uviek nije posve prestala nego je dielom bolje prikrivena. Kad su zatim početkom 21. stoljeća u jugo-zemljama došli na vlast lievi liberali (tj. bivši komunisti), tada su se dosad nacionalne frakcije UDBe opet reaktivirale kao iskusni čuvari u zaštiti nove 'političke korektnosti', osobito u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni. Slično je i ponovo aktiviranje nekadašnjih frakcija sovjetskog KGB-a u Ukrajini i drugim sljednicima SSSR-a da i tamo zaštite novu 'političku korektnost'.

Osim Slovenije koja je sada uglavnom demokratizirana u Europskoj Uniji, u Hrvatskoj (i inim postjugoslavenskim zemljama) su novi demagoški režimi nametnuli poseban zakon kao dvolična "Zaštita osoba s psihičkim smetnjama", koji im zapravo u praksi omogućuje tajno kažnjavanje disidenata i nacionalista kroz prisilne promjene njihove sviesti i nazora u psihologoru. Tu iskusni agenti UDBe ili KGB-a, iz ranijih komunističkih dossiera i novije javne djelatnosti mogućih kandidata, sada nastavljaju s ilegalnom kontrolom telefona i e-maila, pa kao obnovljena tajna policija odredjuju odabrane kandidate koje će se zatvoriti u psihologor. Ako dotični disidentski kandidat nije previše poznat u medijima, tada ga u tišini odpremaju izravno u psihologor. Za ine bolje poznate desne nacionaliste, povezani lievo-liberalni mediji prvo podižu kampanju stigmatizacije kako je ovaj poludio, pa ubrzo izlazi na scenu i službeni 'dušobrižnik' tj. registrirani psiho-stručnjak plaćen od režima, s ocjenom da je taj disident bio 'oduvjek bizaran' po svojim idejama suprotnima općeprihvaćenom stavu, pa naginje shizofreniji (ili nešto slično). Potom mu iznenada upada naoružana četa redovne policije, pa odvode silom toga javno stigmatiziranog disidenta na tzv. "liečenje" u psihologor tj. farmako-kemijske promjene moždane svijesti i novih ideoloških uvjerenja.

Tzv. "puzeća shizofrenija"

"Puzeća-podmukla shizofrenija" (Schizophrenia torpida, rus. vjalotekuščaja šizofrenija, engl. sluggish schizophrenia) ili disidentsko-ideološka "shizofrenija" u sustavu psihomafije: ovu je osmislila već Staljinova sovjetska psihomafija, a naši su u praksi preuzeli do danas. U zapadnim demokratskim zemljama se ova psihopolitička bolest uglavnom smatra nepostojećom i izmišljenom za ideopolitičke namjene. Najpoznatije sovjetske žrtve kojima je u psihologoru prisilno nametnuta takva "diagnoza" i koji su to pobliže opisali, jesu glasoviti intelektualni disidenti: Vladimir Bukovsky, Aleksandar Jesenjin, Anatolij Korjagin, Žores Medvedev, Andrej Saharov i dr. Ovo je druga i kod nas najopasnija psihopolitička "bolest", koja se u istočnim komunističkim i postkomunističkim zemljama zlorabi protiv ideopolitičkih disidenata već punih 90 godina. Izmislila ju je sovjetska psihomafija od vremena Josifa Džugašvili Staljina, gdje je manjeviše nametana kao lažna ideopolitička psiho-diagnoza za bacanje mnoštva nepodobnih akademskih intelektualaca i inih disidenata u sovjetske kaznene psihologore sve do god. 1989. Po opisu sovjetske psihomafije, glavne razlike disidentske (puzeće) shizofrenije spram inih varianti jesu: neprihvaćanje stvarnosti, neprilagodivost okružju, reformističke ideje, zahtjevi pravde, ljudska prava, sumnjivo ponašanje, protuvladina djelatnost i sl. Kasnije su ovu lažnu psihopolitičku diagnozu manjeviše kopirali u Kini, Rumunjskoj, Jugoslaviji i inim komunističkim zemljama istočnog bloka. Ista se zlorabi još i danas najviše u Kini za zatvaranje vjerskih i političkih disidenata u psihologore sustava "ankang", a u Europi se još zlorabi osobito u Ukrajini, Hrvatskoj i Srbiji. Kod nas je razmjerno najviše takvih psiho-robijaša s diagnozom "puzeće shizofrenije" zatvarano u najgorem psihologoru Kampor na Rabu.

Prijetnje i ucjene robijaša

Sramotni postupak spram zatvorenih psiho-optuženika u Kamporu za ideološku "šizofreniju" (Schizophrenia torpida) se može jasno vidjeti po autentičnim izjavama pripadnih robijaša iz psihologora Kampor 2008/2009. Kod prvog zatvaranja ih se obvezatno vezuje remenjem nepokretno na krevet i prvo se od njih ultimativno zahtijeva neka podpišu (lažni) pristanak da su "dobrovoljno" došli na to liječenje jer su već svjesni svoje "bolesti", - ako to odbiju prijeti im se kako nikada više ne će izaći odatle. Takvi lažni (ideološki) šizofrenici dakako nemaju značajnih simptoma prave shizofrenije, - ali im se oni ipak nameću prisilno tj. prijetnjama i ucjenama da ih po diktatu prihvate kao da ih imaju: npr. da vide noćne sablasti i duhove u bijelim plahtama, pa još moraju čuti i čudne (nepostojeće) zvukove kao npr. tupo lupanje i odjek šuplje praznine ...itd.

Ako ipak još ne prizna da ima ta prividjenja i čudne zvukove značajne za prave šizofrenike, slijede dalje ucjene i prijetnje: ne dopušta im se spavati, pa im se uskraćuje hrana najprije pojedinačno i onda čak svima na odjelu dok isti ne prizna da je lud s obaveznim prividjenjima i zvukovima, čime se podmuklo protiv njega urote svi ini supatnici. Ako mu se ni tako ne uspije silom nametnuti prisilna bolest puzeće "šizofrenije", tada ga se za osvetu njegovog otpora ubacuje u najgori odjel "pokusnih kunića" tj. preuzima ga naš tzv. "Dr. Mengele" pa slijedi niz dana kad se na njemu isprobavaju nove neprovjerene psihodroge za farmaceutske multikompanije, gdje se isto uporno nastavlja danima, dok otrovan u polusvijesti konačno ipak ne prizna "dobrovoljno liječenje" od prividjenja i zvukova - ili ne završi u komi i ode na onaj svijet (ili bar ostane trajnim invalidom). Rijetko je koji od obradjenih ideopolitičkih "šizofreničara" nakon Kampora ostao bar poluzdrav i donekle normalan. Ovi postupci u našem Kamporu uopće nisu jedinstveni, već su zamalo ista kopija ranije sovjetske prakse iz staljinskog psihologora Kazan, tako da je naš Kampor samo novija imitacija ranijega sovjetskog Kazana.

Primjeri novijih žrtava

U novoj Hrvatskoj je kroz zadnjih desetak godina manjeviše poznato barem tridesetak težih žrtava prisilnog tzv. 'liječenja' u gore spomenutim hrvatskim psihologorima, ali je inih prikrivenih bar trostruko više tj. dosad najmanje stotinjak žrtava zloporabe psihiatrije u novoj Hrvatskoj. Od tih je za 7 sličnih novijih „transfera“ nepodobnih u ludnicu bila dostupna dobra detaljna dokumentacija, od kojih je jedan završio i smrtnim ishodom. Svi su ti prepadi još izvedeni uz zabrane daljeg kontakta s odvjetnikom (inače dopušteno čak ubojicama u tamnici), što je u našoj bespravnoj psihijatriji već dugo uobičajena praksa. Zbog zlokobne cehovske solidarnosti medju psiho-liječnicima, svi su se takvi slučajevi na kraju manjeviše zataškali i prikrili u stilu stare jugo-komunističke prakse: "ne talasaj !".

Čak ni za notorne psihiatre-recidiviste u Vrapču i Kamporu koji su višeput uzastopno ponavljali podjednaka zlodjela protiv nekoliko nemoćnih zarobljenika, dosad osim tek formalistički verbalnog "prigovora", nisu ustvari kažnjeni ni uopće procesuirani zbog iskazane samovolje i sadističkih mučenja. Za nijedan od niže poznatih slučajeva nije bilo nikakve stvarne kazne (osim tek ponekog premještaja u Lopači), a nijedna od poznatih žrtava još nije ustvari dobila nikakvu odštetu niti naknadu za pretrpljene boli i izgubljeno vrijeme, što je objektivni dokaz dvolične demagogije našeg društva. To je zatim olakšalo i stimuliralo višekratno ponavljanje sličnih svinjarija do danas.

Ubijeni Robert Car

Hrvatski branitelj Robert Car je potomak pradavnih starosjedilaca iz Vinodola kod Crikvenice, gdje je živio u Grižanama do kidnapiranja i likvidacije. Sudjelovao je kao dragovoljac u Domovinskom ratu gdje je teže ranjen u nogu, pa je potom ostao trajni invalid (šepavost). Kao nepodobni hrvatski dragovoljac, po zlonamjernoj prijavi okolnih susjeda - inozemnih vikendaša s istoka, kidnapirali su ga naši organi kao navodnog ludjaka i strpali ga u najgori psihologor Kampor na Rabu. Tamo je odležao dio mladosti na robiji 2003/2005, a nakon kemijskih eksperimenata koje je za strane kompanije na njemu vršio zloglasni rabski "Doktor Mengele", konačno je u logoru Kampor umro od mučenja i trovanja tim novim psihofarmakima, - ali dosad za ovo nitko još nije odgovarao. To je primjerno djelo organizirane ideološke bande (Ašperger-Dieter-Weisspegel) koja je usmjerena na etnokulturno ćišćenje Vinodola i okolice od domaćih čakavskih starosjedilaca, u efikasnoj suradnji sa stručnim suplemenicima iz psihologora Kampor - u čemu su znatnim dijelom već uspjeli. Zlokobni inozemni susjedi su potom nekažnjeno razgrabili za dogradnju svojih vikendica dijelove njegove prastare kamene kuće, pa još nekažnjeno nastavili slične uspješne podvale protiv inih okolnih starosjedilaca (vidi niže). Likvidiranih - otrovanih robijaša u Kamporu ima još više, ali je zasad prikrivena i nedostupna dokumentacija. Ta likvidacija pokojnog Roberta Cara je još jedan praktični dokaz za doslovnu opravdanost zastrašujućih poruka svjetskoga Antipsihiatrijskog pokreta [1] koje glase: "Psihijatrija ubija !" [2] i "Psihijatrija je industrija smrti !" [3].

Mrtvac 2: dr. M. Jurić

U totalitarnim psihologorina SSSRa i nove Hrvatske, čak i neki pošteno-savjesni psihiatri koji su se usprotivili zloporabi psihiatrije, za kaznu su i sami zaglavili u psihologorima. U staljinizmu Sovjetskog Saveza su najpoznatiji takvi psihiatri kažnjeni robijom bili dr. Anatolij Korjagin i dr. Semjon Gluzman, koji su stručno najdetaljnije potom opisali logorske metode u sustavu psihostaljinizma. Ovima su se slični slučajevi kod nas u novije doba zbivali osobito u najgorem psihologoru Kampor, gdje su takvom psiho-staljinskim kažnjavanju bila od logorske uprave izložena najmanje 4 savjesna psihiatra koji su se protivili ovomu zatvorskom maltretiranju robijaša, a od njih je najgore smrtno zaglavio godine 2005. dr. Miljenko Jurić. Ovaj je 1990tih bio ravnatelj Kampora i to je zamalo jedino doba kad je pod njim ovo bila prava psihiatrijska bolnica bez utamničenih ideopolitičkih disidenata. S trojanuarskom koalicijom je ovaj smijenjen i degradiran, a novi podobni ravnatelj je dosad opet pretvorio Kampor iznova u kazneni psihologor za robijaše kao i ranije u jugo-komunizmu od 1950ih. Dr. Jurić kao i par inih nezadovoljnih kritičara na takve kriminalne usmjerbe Kampora, potom su i sami od rukovodstva bili izloženi psihostaljinskim ucjenama uz prijetnje degradacije i otkaza (dr. Ratko Stipeč, dr. Aleksa Ličina), što je kod maltretiranih izazvalo neurovegetativno-kardiovaskularne poremećaje pa je i sam dr. Miljenko Jurić u Kamporu zaglavio od kljenuti, kao najgora strukovna žrtva današnjeg psihostaljinizma u Hrvatskoj: vidi o tomu pobliže Još o užasu psihologora Kampor.

Neven Lovrić

Još jedna žrtva zbog upornog nemijenjanja toga staljinskog zakona, uskoro nakon slučaja Pukanić bilo je kidnapiranje i uzrok dugogodišnje invalidnosti informatičara ing. Nevena Lovrića, čija psiho-robija traje uzastopno već 3 godine. Neposredni uzrok su isti oni istočni susjedi u Vinodolu, koji su podvalom eliminirali i smrtno likvidirali gore spomenutog Roberta Cara, pa su zbog uspjeha potom po istom modelu nastavili uništavati još ine susjede. Mladi N.Lovrić je bio informatičar-programer i jedan od medjunarodno poznatih, naših vodećih stručnjaka za razvoj sustava Linux. Bez ikakva medicinskog uvida i uputnice, samo po nestručnoj dojavi tih istočnih susjeda u rujnu 2008, na prastaru vinodolsku kuću njegovih predaka iz god. 1620. iznenada je uslijedio munjeviti desant iz 4 djipa čak 7 službenih organa + civilni agenti (u stilu lova na Bin Ladena), gdje su razvalili i porazbijali sva vrata i prozore, zaplijenili sve dokumente, a potom dosad nikakve odgovornosti ni odštete, svi dotični su 'jaganjci nevini' (premlaćivanje i razaranje kuće su dosad tzv. "policijske tajne"). Njega su kidnapirali i vezali, bacili u psiho-samicu klinike Rijeka, pa zatim par mjeseci u zloglasni psihologor Kampor (Rab). Tu je na njemu isti "Dr. Mengele" za kompanije probavao psihodroge, pri čemu je više dana bio u komi uz blokadu srca i disanja. Rezultat je paralitični invalid do danas (jatrogeni Parkinson), uz blokiran rad u struci i uništena kariera, sad se neuspješno liječi u Zagrebu. Svu odgovornost i sudske odštete preko ministra zdravstva je blokirao "Mengelov" brat na visokoj poziciji u vladajućem HDZu. I nakon svega umjesto istrage, nedavno još slijede i 3 uzastopna pokušaja poluslužbenog kidnapiranja Nevenovog oca i majke, navodno zbog bla-bla... "medicinske njege". Zbog uporne nepopustivosti te naše psihomafije spletene s balkanskom UDBom, ovaj je problem dosad već eskalirao do medjunarodne razine Europskih sudova i najvjerojatnije će se morati uskoro razriješti ozgora iz EU, ako/kad udjemo u Europsku Uniju. Vidi još i pripadni dnevnik [4].

Literatura

  • Appelbaum, P.S. 2001: Abuses of law and psychiatry in China. Psychiatric Services 52: 1297-1298, American Psychiatric Association.
  • Bloch, S. 1978: Psychiatry as ideology in the USSR. J. Med. Ethics 4: 126-131.
  • Bloch, S. 1980: The Political Misuse of Soviet Psychiatry. Australian & New Zealand Journal of Psychiatry 14/2: 109-114.
  • Bloch, S.& Reddaway, P. 1977: Russia's political hospitals; the abuse of psychiatry in the Soviet Union. Gollancz,. 510 p., London; ISBN 057502318
  • Bloch, S.& Reddaway, P. 1984: Soviet psychiatric abuse; The shadow over World psychiatry. Victor Gollancz, London.
  • Brown, C.J.& Lago, A.M. 1993: Different forms of the abuse of Psychiatry. Journal of Medicine & Philosophy 18: 423-426.
  • Cohen, D. 1992: Uses and abuses of Soviet psychiatry. New Scientist no. 1839.
  • Gittings, J. 2002: China sending dissidents to mental hospitals. The Guardian, August 13, 2002.
  • Hausman, K. 2004: Chinese Psychiatrists agree on Psychiatry Abuse charges. Psychiatric News 39/15: p. 2, American Psychiatric Association.
  • Koryagin, A. 1989: The involvement of Soviet psychiatry in the persecution of dissenters. British Journal of Psychiatry 154: 336-340.
  • van Voren, R. 2009: Political abuse of psychiatry — An historical overview. Schizophrenia Bulletin 36/1: 33-35, Oxford Univ. Press.
  • Tomislav Pensa 2009: Antipsihijatrija. Etic - Čakovec / Bribir, 128 str. ISBN 978-953-56009-0-9
  • Tomislav Dragun 2010: Živjeti Hrvatsku, knj. 2. Nakladna zadruga Ognjište, Zagreb. ISBN 978-953-7750-11-4
  • Tomislav Dragun 2010: Hrvatska vlast otvara ludnice za nepoćudne političke protivnike. Glasnik Hrvatskoga uljudbenog pokreta 118, Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from WikiSlavia.