Velikaya Horvatiya

Izvor: Wikinfo na Hrvatskom jeziku
Skoči na: orijentacija, traži

Velikaya Horvatiya (Aleksander Mayorov, 2006.): monografija o kasnoantičkom carstvu pontskih Iranohrvata (recenzija - izvod).

  • Майоров A.B. 2006: Великая Хорватия; Этногенез и ранняя история славян. Издательство Санкт-Петербургского университета, 209 стр. Цена: 1500 руб., ISBN: 5-288-03948-8
  • Аннотация: В монографии проводится комплексный анализ известий византийского императора Константина VII Багрянородного и других письменных источников о происхождении и расселении хорватских племен, этнической истории славянского населения Прикарпатского региона. С учетом новейших археологических и лингвистических данных решаются вопросы происхождения этнонима "хорваты", исторических условий славянизации его первоначальных носителей, хорватской прародины. Устанавливается географическое положение Великой Хорватии, территориальная локализация белых хорватов, пути хорватской миграции в раннем средневековье. Рассчитана на преподавателей специалистов-историков, и студентов ВУЗов, а также всех ранней интересующихся историей славянства.

Abstract

A.V. Mayorov: Great Croatia, ethnogenesis and early history of Slavs. - Recension and digest of the monograph by Alexander Mayorov (Sankt-Petersburg University 2006), on the ancient Great Croatia, an extensive early half-Slavic state of Iranic Croats between the rivers Tissa and Don in Eastern Europe, dating from 4th to 6th century AD.

U V O D

Sve donedavna o ranim Hrvatima u Europi prije stoljeća VII, bili su dostupni vrlo oskudni podatci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile 2 Tanajske ploče i nakon njih prividna praznina blizu pola tisućljeća do prvih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos (Horouathos) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko-iranski nosioci (Sandarsios i ini) nikako ne ulaze u jugo-ideologiju. Kod nas je takodjer bila dvojbena i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka. Izmedju oboje su bila naizgled prazna stoljeća, koja su naši dopunjavali proizvoljnim domišljanjima i ideološkim nagadjanjima s podobnih jugoslavenskih pozicija (Katičić, Budak, Škegro i slični). Većina tih naših rasprava se temelje jedino na jeziku kao dokaz jugoslavenstva, a zanemaruju nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, po načelu: tim gorje po činjenice !.

Konačno pred par godina, objavljena je ključna i dokumentirana monografija «Velikaya Horvatiya» (Alexander Mayorov, Petrogradski Univerzitet 2006), koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Naš razvoj od 2. – 7. do stoljeća uglavnom se odvijalo u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivama, što je auktoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima do stoljeća VII, nakon čega su većina naših tekstova na tu temu postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Kod nas je nemoguća objektivna i neutralna razrada slične monografije o ranim europskim Hrvatima, ne samo zbog udaljenosti terena i dokumentacije, nego najviše zbog političkih ucjena, ideoloških blokada i represalija koje tu traju od 1918, pa do danas, jer stariji dogmati o tom ideološki ne žele čuti, a mladji klonovi zbog karijere ne smiju pisati drukčije od zadanog jugoslavenstva. Slijede ukratko glavni novi nalazi i bitni zaključci iz Mayorove monografije 'Velikaya Horvatiya'.

1. Objektivnost i neutralnost

Ova se sustavna znanstvena monografija stilom i koncepcijom bitno razlikuje od svih naših pisanija dosad o ranim europskim Hrvatima, jer u njoj nema traga ideoloških predrasuda, prešućivanja podataka i nategnutih navlačenja – kao u većini takvih radova kod nas. Za razliku od naših ideologiziranih jugoslavista, - Majorov je vrlo objektivan i neutralan, profesionalni pravi znanstvenik iz nove generacije postsovjetskih istraživača i stoga neopterećen našim jugoslavenstvom i podobnosti. Zato njegova monografija 'Velikaya Horvatiya' djeluje dokumentarno i vjerodostojno.

2. Predslavenski Iranohrvati

Iako Mayorov zasad ne razradjuje raniju povijest prije Tanaisa, na temelju poredbe kulturnog i jezičnog okružja brojnih tanajskih ploča, on nedvojbeno potvrdjuje irano-sarmatsku pripadnosti tanajskog etnonima Horoathos i njegovih predslavenskih nosilaca. Nakon Mayorova, izmedju Tanaisa u 2. i 3. stoljeću, te kasnije Bijele Hrvatske oko sjevernih Karpata, odsad nedvojbeno postoji jasan kontinuitet i arheološka povezanost pontskih ranih Hrvata oko Dona, Dnjepra i Dnjestra.

3. Velika i Bijela Hrvatska

Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov iz obilne dokumentacije zaključuje da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.

4. Smještaj Velike Hrvatske

Kasnoantička Velika Hrvatska ili u bizantskoj terminologiji He Megale Skythia, prostirala se pri vrhuncu svoje moći u 5. stoljeću na većem prostranstvu istočne Europe, od današnje Moskve do Crnoga Mora i od Tise na zapadu pa sve do zapadnog Kavkaza, ali tada još nije obuhvaćala južnu Poljsku niti Češku. Središte te ranije Velike Hrvatske je najvjerojatnije bilo kod Kijeva kojeg su i osnovali Iranohrvati. Kasniji glavni grad Bijele Hrvatske koji je bio izvan dosega Avara tj. Krakov, tek je naknadno ušao pod hrvatsku vlast.

5. Doba Velike Hrvatske

Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu. Ta je država stvorena od god. 376, nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjepra), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila i pobijedila gotsku vojsku (a taj gotski poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi rane Hrvate kao Harvaða fjöllum). Nakon toga propada Istočnogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije). Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata.

6. Ranohrvatska černjakovska kultura

Penkovska kultura je značajna za antičko Sarmatsko kraljevstvo uključivo i tanajske Iranohrvate, a kasnoantičko područje Velike Hrvatske arheološki je označeno posebnom černjakovskom kulturom po čijim je nalazima uz ostalo vidljiv i opseg Velike Hrvatske. Zato je kasnoantička Velika Hrvatska bila u to doba najveća država u Europi i ujedno najveća koju su ikad imali europski Hrvati. Pontska Velika Hrvatska je antička pradomovina europskih Hrvata prije Avara, a karpatska Bijela Hrvatska je tek njihova kasnija medju-domovina u doba velike selidbe nakon provale Avara.

7. Kasnija slavizacija Iranohrvata

Ovi su antički Hrvati u istočnoj Europi od 2.- 5. st. još uvijek imali predslavensku irano-sarmatsku kulturu i jezik. Tek nakon V.st. tj. s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua-franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjeki Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga slijedi da zatim ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih Slavena.

Pontsko-indoarijski Prahrvati

Na Historijskom fakultetu u Petrogradu pod vodstvom prof. Mayorova na neistraženim ranim Hrvatima već intenzivno radi šira ekipa suradnika koji su sad najbolji istraživači ranohrvatske povijesti prije stoljeća VII, danas daleko jači od svih naših domaćih povjesničara. Npr. mladi Žih M. Ivanovič je u svojoj tezi (2005) potvrdio da kasnoantički pontski Prahrvati iz Velike Hrvatske po iskonu vjerojatno nisu Iranci nego Indoarijci, čime se uklapaju u druge bliske pontske etnogrupe kao Sindi, Maeoti itd.- što su naši dogmatski jugohistoričari dosad žestoko odbijali kao navodni rasizam.

Poredbeni zaključci

Nakon te prekretničke monografije Mayorova od 2006, sada su jasnije i logično povezane s pontskom Velikom Hrvatskom kasnoantičke vijesti niza starijih kroničara o predslavenskim etnonimima bliskih Hrvatima, koje su jugo-dogmati prešutili i odbacili: npr. OROSIUS PRESBYTER 418. (Compendium historiae mundi) o ponto-sarmatskim Horitima, pa ZACHARIAS RHETOR 559. (Histoiria Ecclesiae) o konjanicima Hrvts oko Dnjepra, zatim nordijskih Saga o zemlji Haravadja, te Vikinških putopisaca o zemlji Krowataland. O toj ranohrvatskoj državi kraću raspravu piše i KROCH (Iranski zbornik 1999), pa je tek sada zaslugom Mayorova sve to jasno povezano i dokumentirano. Zato je logično da je izvan Hrvatske dinarski genski haplotip Eu7 (I1) u značajnom postotku manjeviše zastupljen na cijelom području te pontske Velike Hrvatske. Antički Iranohrvati su očito postali prvi kulturno-politički Piemont oko kojega su se okupljali rani Slaveni i bez Iranohrvata bi rana slavenska povijest sigurno bila drukčija i kasnija.

Ova dalekosežna monografija omogućuje i posve novi uvid na ulogu Gota u hrvatskom iskonu (Libellus Gothorum): Nakon ključnog boja na Eraxu, mala je mogućnost da bi zatim poražena dinastija Gota navodno vladala Hrvatima, prije bi bilo obratno (Akimova 1988). Ova monografija je logični i očekivani missing-link, kojim su napokon dokumentarno premoštena mutna stoljeća izmedju tanajskih Iranohrvata i slavizirane Bijele Hrvatske, pa je kasnoantička Velika Hrvatska odsad već bolje poznata kao i srednjovjeka Bijela Hrvatska. Sad još preostaje da se na sličan način dokumentarno premoste nejasna antička stoljeća oko Kristova doba, od staroiranske Harauvatiye do Tanaisa. Zbog dosadašnjega dogmatskog stanja kod nas s ideološkim zaprekama i ucjenama, to je jamačno nemoguće učiniti iz Hrvatske nego opet preko objektivnih stranih znanstvenika iz Rusije, Irana ili drugih sličnih, što je pitanje vremena i njihovih interesa.

  • Auktor monografije: A.V. Mayorov

'Antiustaške' jugoreakcije

Uskoro nakon pojava te nove ruske monografije su naši udbaši, jugoslavisti i velikosrbi naprosto pobjesnili [1] i otvoreno ju proglasili za neprijateljsku "ustašku knjigu", pa njezinog izdavača (Istoričeski fakuljtet Sankt-Peterburg) odnedavna smatraju za 'Glavni ustaški stan' i auktora Mayorova zamalo kao novog 'poglavnika'. Kako su ih time ruska "braća" idejno napustila i spram veće samosvjesne Rusije su naši unitarni megalomani nemoćni išta promijeniti, to su se iz osvete udbaši odonda žestoko fizički oborili na dosežne im naše iraniste (vidi: Jugo-progon iranista). Prvo su kod nas u navali bijesa po jugo-direktivi (Matica Hrvatska, Sveučilište-Pedagogija, itd.) skinuli i pobacali odljeve Tanajskih ploča iz 2./3. stoljeća s prvim navodom Hrvata u Europi.

Zatim su prof.dr. Ivana Biondića, koji je do predlani predavao "Etnogenezu Hrvata" na zagrebačkom Sveučilištu hitno izbacili iz fakulteta, ukinuli mu katedru, pa mu zaplijenili i uništili njegovu radnu biblioteku s iranističkom literaturom o Prahrvatima. Istodobno je 2008. desantom čete naoružanih udbaša + agenata kao osveta i prijetnja kidnapiran sin A.Ž. Lovrića, razorena mu kuća i bačen u psihologor Kampor, gdje je od prisilnog trovanja psihodrogama ostao paralizirani invalid (Parkinson). Konačno su nedavno kidnapirali i oca mu dr. A.Ž. Lovrića i ubacili ga u ludnicu Vrapče. Vjerojatno bi u jugoslavističkom bijesu tamo strpali i samog 'poglavnika' Mayorova, ali im je nedostižan u dalekoj i velikoj Rusiji ...

VAŽNA UPOZORBA

Kao krajnji vrhunac svih tih donedavnih jugo-podvala, a da bi se bezuvjetno poništili dalekosežni rezultati Majorova, nedavno je u proljeće 2012, kod nas izdavač "Meridijani" (Samobor) čak objavio lažirani tj. krivotvoreni "prijevod" pod prividnim imenom prof.dr. Majorova:

  • Umjesto pravoga i vjerodostojnog stručnog prijevoda s ruskog u hrvatski, tu je razmjerno podnošljivo prenesen samo srednji dio knjige tj. unutarnja poglavlja, - ali su nasuprot originalu posve izvrnuti glavni zaključci kroz drugi novi uvodni tekst (u stilu starih i poznatih jugo-dogmi).
  • Povrh toga su još protivno Majorovu, dodane i lažno krivotvorene legende slika (karte) na početnoj naslovnici i u tekstu, gdje je ta lažna Velika Hrvatska premještena čak oko 1.000 km zapadnije u srednju Europu - umjesto istočnije u južnoj Rusiji gdje ju izvorno smješta Majorov.
  • Pritom je još cijela ranohrvatska povijest u tomu lažiranom "prijevodu" dodatno pomaknuta čak za pola tisućljeća (u skladu s jugo-historijskim dogmama): kao da Hrvati ne postoje prije 9. stoljeća, iako u izvornoj monografiji sam Majorov zapravo najviše razpravlja i obrazlaže upravo ranohrvatsku povijest iz kasne antike tj. od Tanaisa izmedju II. do VI. stoljeća. Stoga je ta idejna veleizdaja nakladnika zapravo geopolitički odlično smišljena i vrhunski odradjena podvala u udbaškoj verziji lažne "VeleHrvatske".

Literatura

  • Alimov, D.E. 2008: "Pereselenie" i "krešćenie", k probleme formirovanija horvatskoj etničnosti v Dalmacii. Studia Slavica et Balcanica Petropolitana 2/4: 94-116.
  • Акимова, О.А. 1988: Развитие средневековых представлений о происхождении хорватов. Этнические процессы в Центральной и Юго-восточной Европе, Мoskva.
  • Иванович Ж.М., Майоров A.B. 2005: Происхождение и расселение хорватов в раннем средневековье. Исторический факультет, Государственный Университет, Санкт-Петербург. [2]
  • Иван Петровций 2004: Белые и «чёрные» хорваты. [3]
  • Korčinskij, O. 2004: Kultna središta ljetopisnih Hrvata u okolici gradine Stiljsko u Ukrajini. Croatica Christiana Periodica 54, Zagreb. [4]
  • Kroch, K. 1999: Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374-992). Zbornik: Staroiransko podrijetlo Hrvata, p. 155-164, Iranski kulturni centar Zagreb-Tehran.
  • Latyšev, V. 1890: Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini, vol. I -II. Petropoli.
  • Mayorov, A.V. 2006: Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress 208 p., Sankt-Peterburg. ISBN: 5-288-03948-8
  • Orosius Presbyter, 418: Compendium historiae Mundi. In J. Bosworth: 1855: Compendious history of the World, vol. 1/1, London.
  • Sedov, V.V. 1979: Proishoždennije i rannaja istorija Slavjan. Izdateljstvo Nauka, Moskva.
  • Christopher Tolkien 1955-56: The Battle of the Goths and the Huns. in Saga-Book (University College, London, for the Viking Society for Northern Research 14 / 3: 63-141.
  • Trubačev, O.N. 1982: Jazykoznanije i etnogenez Slavjan, drevnije Slavjane po dannih onomastiki i etimologii. Voprosy jazykoznanija, 4: 10 - 26.
  • G. Turville-Petre (ed.) 1956: Hervarar Saga ok Heidreks. University College London, for the Viking Society for Northern Research.
  • Zacharias Rhetor 559: Historia Ecclesiae. In: Sbornik akademiku B.D. Grekovu, Akademiya Nauk, Leningrad.
  • Žih, M.I. 2008: Recensiones; A.V. Mayorov, Velikaya Horvatiya. Studia Slavica et Balkanica Petropolitana 2/4: 173-178, St-Petersburg.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Digest of a book recension, presented at the symposium "Origin of Croats", held in Pregrada, November 2009. Loaded from Croatian WikiSlavia (available by GNU-license).